IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 20.07.2011.
Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Mataić Agičić
Postoje zadnji tragovi niski sutona u kojima rijetka svjetla po kućama postaju putokazi. Uz ceste zgušnjava se mrak. Zatvara se more, a usidrene stoje samo kuće. Brišu se rubovi vidljivih zidova. Njihova sidra kao da postaju staništima koralja. Već dugo ih ni vali ne pomjeraju. A i kamo bi?
Bezbroj zvijezda odsjeda na otoku koji kao da su i rijetka spominjanja ponekad zaboravila naspomenuti.
Pijesak otoka i otok pijeska. Susak.
Pomenut u Mletačkoj kronici Ivana Đakona.
Ucrtan u zemljovide davnog 13. Stoljeća.
Enigma zrnaca.
Jesu li ih u svojim zamasima prosuli vjetrovi ili je iscurio iz korita rijeka?
Otok jednom darovan benediktincima.
Otok orisan impresijom Alberta Fortisa.
Otok početkom stoljeća s 1600 i više Suščana, otok danas s manje od 200 Suščana.
Otok na kojem se danas mrijeste još samo sjećanja.
Sjećanja na 684 kućna broja.
Tamo živi puno više kuća nego ljudi.
U napuštene ulazi se bez najave.
Stoje nasukane, mirišu po samoćama i niz njih se više ni strahovi ne rune.
U njima stanuju praznine.
I stanuju prošlosti i u nitima prašine spavaju davna sunca i po njima se gnijezde samo nadanja.
Mokrina je raspucala zidove, nesjaj se uvukao u raspukline.
Danima se po oknima razvezuju samo tišine. Po podovima rastu paučine.
Nastanjuju ih samo zalutale krijesnice; u imaginaciji svjetla poput zvijezda u odrazu morskog svemira samo ponekad zatitraju.
Po ulicama obitavaju sjene.
Lome se u prevrnutim danima, kidaju se o rubove razvješanih žaluzina, izranjaju iz plavosti i mrve se, kao i sve bez uporišta.
Otok živi u puževoj kućici bezvremenih jutara u kojima je i sunce već pozrnilo i u podne se i samo spržilo, a na grozdovima boje rasutih suza iskre tragovi života ostajućih Suščana.
I sve su bliže dalekom, a sve dalje onome što je blizu.
Blizu su ptice i one imaju krila od tišina.
I ne dolijeću i dalekog New Yerseya…
A netko ipak u njihovom zamahu čuje ono što netko drugi nije imao snage reći.
Dovoljno je bilo otići…
ili bi dovoljno bilo vratiti se …i
pronaći zagubljeni ključ otvorenih vrata i upaliti svjetlo u vrijeme jesenjih bura koje utrnu sunca i oguliti ljuske nići i pustiti zvijezde neka iz raskidanih oblaka iskrcaju svoj sjaj i neka noći zanoće na sjenkama zvonika učetverenih crkvenih zvona koja se nekad davno i možda najavljivala nekoga tko stiže.
I bilo bi ovo mjesto kao istočeno iz Marquezovih rečenica bizarnog svijeta u snatrenju „nebizarnih“ ljudi posađeno na valu neuhvatljivog da nije ljepote.
Ljepote u raspelu koje su nekad davno Suščanima dogurali vjetrovi, ljepote imena tišina svake kuće Gornjeg Sela, ljepote sjaja skalina po kojima zvijezde i krijesnice silaze među lutajuće sjene zagrnute pogledima daljina u traženju povrataka. A povratke su godine prelile u plavo, i plavo se razvikalo u zvoniku nade i nada se poput ugnježđene ribe u krljušti zapjeskane radosti ulila u šarene vrpce i čipke srpanjskih, jednom u godini, susreta.