piše: Lada Franić-Glamuzina
Draga Sonja,
evo ti se javljam nakon najtežega radnoga tjedna u mojoj prosvjetarskoj karijeri od 30 godina.
Cijelo poslijepodne vidam rane nakon prvog tjedna nastave. Ako se ovo, što smo upriličili prema propisanim mjerama, može nazvati nastavom.
Raspored, koji je nakon mnogo muke, ipak nekako posložen, takav je da nema nikakve pedagoške logike o kojoj se prije vodila briga. Moja škola dijeli zgradu s još jednom školom, imamo i dva odjela učenika po posebnim potrebama, imamo učenike putnike, već prošle godine nam je falilo učionica, klupa, prostora, spremačica … spremačice doslovno padaju s nogu, također i neke učiteljice…
Ja imam 1 osmi i 3 sedma razreda, razredništvo, dopunsku i još neke izvannastavne aktivnosti…
Ovakav raspored nikad u životu nikome ne bih poželjela.
Vidi ovo:
Jedan razred imam blok sat dva puta tjedno, drugi imam jedan put blok sat i dva puta po jedan sat.
Treći imam četiri dana po jedan sat, četvrti imam jedan dan 1. sat i 6. sat i još dva dana po jedan sat plus sat razrednika. Razredi su smješteni po učionicama, ja nakon završenog sata idem u drugu učionicu… Ali s obzirom da imam težak laptop, čitanke, radne bilježnice, listiće te sa sobom nosim kredu i flomastere za ploču, jer nisu sve učionice jednako opremljene.
Neke imaju bijelu ploču za flomastere, a neke imaju one stare za kredu, a neke su toliko stare da se kreda ne prima i ništa se ne vidi.
Kad želim projicirati materijale preko projektora na platno, učionica se ne može zamračiti jer nam nisu instalirali rolete ili nešto slično kad su prošlo ljeto mijenjali prozore, a zavjese su već odavno loše i potrgane, nema novaca za nove… tako da se tekst ili video ne vidi na projekciji.
Dobila sam zvučnike, ali sad i njih moram nositi sa sobom.
Razmišljam da kupim neka kolica ili torbu na kotače i tako napravim kabinet na kotačima, kupim ih od svojih novaca, naravno, jer je uobičajeno da moja profesija od kuće donosi materijale za nastavu kad je stani-pani…
Sve materijale koje mislim projicirati mičem u popodnevnu smjenu kad se smrači da djeca vide. Razmišljam kako pojednostavniti nastavu, a da ipak ne budu toliko uskraćeni pa im stavljam dio materijala u online učionicu jer ne stignemo u skraćenim satu od 40 minuta i montiranju laptopa i slaganju stvari iz torbe, bez odmora, i trčanju u drugi razred jer djeca ne smiju biti sama (!?) .
Uglavnom jedna kolegica se onesvijestila nakon 4 dana nastave, ne u mojoj školi, ali radi u istim uvjetima. Nema koronu… Nego od stresa i maske, bez odmora, bez odlaska na wc bez jela i pića jer se ne stigne ništa… Ja ne jedem, ne pijem, ne idem na wc dok sam u školi…
Djeca se guše pod maskam koje su kupili tko zna gdje, sve su šarene ili crne, a materijali su mi jako sumnjivi i izgledaju nezdravo. Kad uđe profesorica stave masku, a kad je nema skinu masku i druže se po starom običaju.
Dezificijens smo dobili, papir i tekući sapun. Većinu tog materijala ipak će škola kupovati a ne Gradski ured. Kako će škola zaraditi novac za te troškove ako ne smije iznajmljivati prostor za treninge i druge aktivnosti??
Dobili i najnoviju obvezu: podijeliti po dvije maske svakome učeniku (to je u redu) ali uz njih imamo i nalog da svakom djetetu uručimo pismo našeg vrlog gradonačelnika i tako zapravo besplatno postajemo, a da nas to nitko nije pitao, njegovi politički promotori…
Čuj, draga, tu mi je pukao film (mislim na pismo), poslala sam poruku roditeljima da uz sve silne obveze i administraciju koja je ove godine narasla do neslućenih razmjera, ne stignem dijeliti ta pisma, a između ostalog i neću jer nikad nisam sudjelovala niti u jednoj političkoj promidžbi pa neću ni sada, bogme, po stare dane…
Draga Sonja, kad sam došla iz škole u 14 sati, skljokala sam se u krevet i samo dišem.
Moj pas me gleda i dolazi provjeriti kako sam, zabrinuto me dodiruje njuškicom i milo me gleda…kako je njemu lijepo, srećica moja, vratio me u život onim svojim pogledom.
Možda ovo preživim.
Možda ne.
Uglavnom, ne izgleda uopće bitno tko će preživjeti a tko ne – o tome se baš nitko previše ne brine (osim moga psa Zlatka). Svi smo zamjenjivi, zar ne?
U svijetu online škole svejedno je tko sjedi iza ekrana kao što je svjedno je li učenik na online nastavi ili baka koja se zabavlja i čisti grah, a unuče spava.
Život postaje jeftina roba, draga Sonja!
Obrazovanje isto, spalo na dva slova: O! i E!
Obraz ne znam kako ćemo uspjeti osvjetlati u ovakvim uvjetima.
Ni to izgleda nikog nije briga. Samo da se nešto kotrlja, ne mora imati logike ni smisla, samo da djeca dođu i odu iz škole.
Znači – samo forma, sadržaj nije bitan.
Tko preživi, pričat će.
Lakše je ne znati, nego znati! Manje je stresno!
Ne želim ostaviti dojam da kukam, da se neću boriti, da odustajem, da nisam željela nastavu uživo, samo želim istaknuti kako ovo što sad izvire na površinu u cjelokupnom društvu je šokantno. Ni za vrijeme Domovinskoga rata nije mi na poslu bilo ovako teško i trulo. Sada sve ono što se godinama podmetalo pod tepih izlazi na vidjelo a osnovna škola je pokazatelj cjelokupnog stanja u društvu.
Ne želim biti prašina ispod tepiha koju će tek tako otpuhnuti i zato ću se u ponedjeljak ustati, odvesti kćer u školu, vratiti se, skuhati ručak, spremiti se za nastavu, nabaviti kotače za moj pokretni kabinet i otkotrljati se u moju dragu školicu.
Mislim da ćemo uspjeti! Nema prepreke koju nismo uspjeli preskočiti.
Draga Sonja,
srdačno te pozdravljam!
P.S. Gradonačelnikova pisma roditeljima i učenicima sam odložila ispred učionice na klupu, ali ni jedan učenik ih nije htio ponijeti roditeljima.