Daruvar – I. dio
U Julijevom parku ili Kako živjeti u skladu s prirodom
piše: Marijana Šundov
Daruvar/ 12. rujna 2020./ Nalazim se na posebnom mjestu s dragim ljudima. Ispred nas izvor obzidan u krug.
U rukama nam šalice i vrećice čaja – spremamo se kušati vodu s Antunovog izvora – vruća je i može se odmah upotrijebiti za pravljenje čaja ili kave. Ja se odlučujem za čisti okus mineralne vode. Čekam da se malo ohladi kako bih je kušala – ukusna je, blagog neutralnog okusa.
U Daruvaru smo, u Julijevom parku, predivnom mjestu za odmor duše i tijela. Vrijeme kao da je stalo.
U titravoj toplini dana kasnog ljeta oko nas hladovina visokih stabla i šarenilo boja cvijeća perivoja i romantične zgrade prošlih stoljeća 18., 19. i 20., a svaka od njih posebnog arhitektonskog izričaja. Uz različitost stilova gradnje jedno je ovim vremešnim građevinama ljepoticama ipak zajedničko – sve su namijenjene i izgrađene za liječenje i odmor.
Do Julijevog parka stigli smo za nekoliko minuta s glavnog gradskog trga mostićem čiju metalnu ogradu krase rascvjetali crveni cvjetovi pelargonije u dalmatinskom žargonu popularnog đirana, a preko rječice znakovitog imena Toplica.
Park se nalazi na samim izvorima ljekovite vode i jedan je od najstarijih engleskih pejsažnih perivoja kontinentalne Hrvatske, čiji se izgled nije mijenjao već 150 godina. Sama ta činjenica svjedoči koliku hortikulturnu vrijednost ima Julijev park sa svojim lisnatim ljepoticama zasađenim prije 150 godina te cvjetnim otocima koji svi zajedno, a ovisno o godišnjem dobu, nude oku šetača različite pal
ete boja od ružičastih i bijelih rascvjetalih pupoljaka proljeća pa do raskošnih rapsodija zlatne i crvene koje lišću daruje jesen.
Dok gledam svu ovu ljepotu oko sebe razmišljam kako ljudi oduvijek oblikuju krajolike ponekad u skladu s prirodom, a ponekad mimo nje. Sjetimo se priče o Semiramidinim visećim vrtovima ili pak iz doba antike etrurskih svetih šuma i grčkih ili rimskih vrtova. Ljudi u naseljima i oko samih kuća uređuju prostor – stvaraju vrtove i parkove. Engleski pejsažni perivoji poput ovog gdje sam sada, inspirirani su idejama prosvjetitelja o poštivanju i povratku prirodi. Za razliku od prijašnjeg stila francuskog baroknog perivoja geometrijskih i simetričnih oblika ovdje se kod oblikovanja slijedi prirodni sklad.
Upitam se što za mene znači poštovati prirodu i njezin sklad. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo kako se priroda stalno mijenja – izmjenjuju se noći i dani, noći ili dani postaju duži ili kraći, smjenjuju se godišnja doba, grije sunce ili pada kiša. Kao što možemo pročitati u Propovjedniku (Biblija):
„Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja…“
Živjeti u skladu s prirodom je prihvatiti kako se sve mijenja i postoje stvari na koje ne možemo utjecati. Ono što možemo je slijediti svoje vrijednosti, svoj vlastiti put u svijetu (prirodi) punim promjena. Možemo uživati u svome poslu, tražiti ljepotu oko sebe i biti dobri jedni prema drugima.
Ime pak ovaj lijepi park duguje Juliju Jankoviću iz plemenitaške i grofovske obitelji Janković. Svojom neobičnošću i ljepotom poglede nam privlači zgrada Centralnog blatnog kupališta. Zgrada je to sa neobičnom kupolom pomalo izgleda lukovice, građena ni manje ni više nego u maurskom stilu. Maurski stil priznat ćete zvučni privlačno istodobno i egzotično i romantično.
Arhitekt je očito ispunio cilj, i 110 godina poslije – privlačenja u kupke što više posjetitelja. Naime na prijelazu stoljeća onog 19. u 20., u dvojnoj Monarhiji čiji su sastavni dijelovi bili hrvatski krajevi, postajao je pravac ugarske arhitekture inspiriran egzotičnim oblicima.
Tako je te daleke 1910. u takvom stilu niknula ova građevina.
Da Daruvar slijedi graditeljske trendove Carstva svjedoči i Švicarska vila. Podignuta je u drugoj polovici 19. stoljeća kada su arhitekti bili inspirirani romantičnom i praktičnom alpskom arhitekturom. Gradile su građevine koje su kopirale alpski stil građevina s drvenim dugačkim trjemovima koje podupiru stupovi, duž cijele zgrade.
Ipak najstarija građevina u kompleksu toplica je Antunova kupka podignuta prema nekim putopiscima 1762., a ispred koje se nalazi Antunov izvor s kojeg smo kušali vodu. Na fasadi zgrade pak ispisana je godina 1772. Sama kupka podignuta je na antičkim temeljima rimskih termi.
Laganom šetnjom stižemo do kipa gole žene. Nije to baš bilo kakav kip. To je Kupačica ili Tužna Mara (negdje nazvana Maja) djelo našeg umjetnika Antuna Augustinčića.
Urbana legenda kaže kako su u Daruvar i njegove toplice dolazile žene, koje su čeznule postati majkama i tako je jednom došla i Mara. Žene su termalnim kupkama željele izliječiti neplodnost i postati majkama. Sve koje su došle i šetale po Julijevom parku bile su tužne jer nisu bile majke. Pa tako valjda i žena koja je bila model za kip.
Gledam nijemi kip. Čini mi se kako je kipar uklesao tugu na lice žene. Ona tužno gleda sjedeći spuštene jedne ruke iza leđa, a druge ispružene i položene na nogu. Pomislim je li doista tužna? Ili je tuga samo u mom oku – oku promatrača. Mi tražimo, ali i nađemo ono što želimo naći. Doista meni se brončana žena čini tužnom, ali u isto vrijeme mirnom i odlučnom kao da poručuje poduzela sam sve što sam mogla i sada samo trebam čekati.
Kako doista trebamo biti mudri u traženju i tumačenju onog pojavnog – vidljivog svjedoči povijest ovog kipa. Model kiparu nije bila neplodna žena došla u Daruvar u potrazi za majčinskom srećom. Izvorno je kip kupljen u kiparevom ateljeu. Naime gradski uglednici željeli su park oplemeniti umjetničkim djelom te su otišli u Klanjec gdje je Augustinčić imao atelje i tražili su umjetnika da im nešto ponudi imajući na umu novčanu sumu s kojom su raspolagali. Prema novinarskim zapisima kip je ležao u kutu dvorišta među otpadom, a radni naziv mu je bio „Na odmoru“. Kada su Daruvarčani upitali kipara za kip u dvorištu Augustinčić im je navodno prodao svoje djelo uz riječi: „E, tu ću vam za te novce dati.“
Promatrajući kip mislim kako smo određeni svojim razmišljanjima. Nekad doslovno ne vjerujemo svojim očima, tražimo i nalazimo ono što želimo, a ne vidimo ono što je doista stvarnost. Izraz na licu kipa nije tuga. Ja sam je vidjela jer sam je doslovno „tražila“. Ovo naše ponašanje vrijedi i za ljudske odnose. Upadamo u stare zamke, njegujemo razarajuće odnose, pravdamo ponašanja koja se ne trebaju pravdati. I ovdje se treba vratiti prirodi tj. shvatiti kako se sve mijenja. Mijenjamo se i mi sami, a i ljudi oko nas. Neke stare prijatelje s kojima više ne nalazimo zajednički jezik treba jednostavno „pustiti” uz zahvalnost što su jedno vrijeme bili uz nas. Slijediti svoj put. Onaj koji zna kamo ide nikad nije izgubljen.
Vratimo se ponovo Kupačici. Priča ima nastavak. Daruvar ima i drugu skulpturu žene – ovaj put od bijelog kamena imena Vesela Mara. Žena je okružena ženskim glavicama – postala je majka. A, Tužna Mara imala je i neočekivanu pustolovinu. Kradljivci metala su ukrali kip 2012. godine. Lopovi su otkriveni, kip je ponovo spojen i vraćen na svoje mjesto u parku. I evo je tu pored mene, smirena i postojana u parku, koji se mijenja u skladu s prirodom iz dana u dan.
