Sven Adam Ewin
Kad jednog dana, pred rasulom tkiva,
Podvučem crtu i saberem zbirno,
Pitat ću život što se sa mnom zbiva?
A bit ću sam. I sve će biti mirno.
O, to će biti jednog strašnog dana,
S bilancom stanja na Posljednjem sudu.
Na rashodovnoj strani kontnog plana
Pisat će: život prođe mu zaludu.
Već se tresem. I srce mi se ledi.
Nek idu k vragu poetske slobode.
Zamolim ženu da mi život sredi.
A ona dođe. I bez riječi ode.
Neće žena da već u samom startu,
Bez svoje krivnje, završi ko i ja,
U kalu, lomu, rasapu i škartu,
Gdje živi samo Luda Poezija.
Znači, u Raju za me šanse nema!
No ja se ne dam. Ja sam vjere čvrste.
Možda je Stari ljubitelj poema.
Možda mi Stari – progleda kroz prste.