piše: Marko Jareb
Eduardo sjedi u kafiću, pije kavu, gleda prolaznike i u sebi razmišlja.
“Koliko su ljudi nevaljani, traže i žele da im pomogneš, a kad ti trebaš neku pomoć od njih onda kao da te ne poznaju, i to bliski ljudi, pa čak mogu reći rođaci i prijatelji, jednostavno te nogiraju?
Koliko su jadni, misle da za svojih pet litara vina ili malo pancete mogu kupiti prijateljstvo, ili platiti neku uslugu? Dokle doseže njihova pohlepa kad se spomene kruh ispod peke, pršut, sir, a da ne spominjem janjetinu na ražnju, koliko misle da s time mogu platiti?
Kad ih ti trebaš onda nikoga ne poznaju, onda nisu moćni, a s druge strane žele ti soliti pamet i mudrovati o svemu i svačemu. Samo je kod njih interes u pitanju. Koliko čovjek mora biti vidovit da to prokuži i kad su prijatelji u pitanju? To nisu pravi prijatelji, to su ljudi koji gledaju samo sebe i koje žele imati i prijatelja za korist. Toliki je to gnusno i podlo, kao prljav celofan od junećeg mesa, kao životinjske iznutrice i izmet. S druge pak strane, spremni su, opet zbog svojih interesa, pozvati te na marendu i opet ti pametovati i ponašati se da su superiorni u odnosu na tebe, kako su oni uspjeli u životu, kako su stekli i ovo i ono, a ti ništa nisi stekao, spremni su promovirati svoje religijsko uvjerenje, kako su vjernici, a imaju više mjera za istu stvar, jednu mjeru kad se tiče njihove kože, a drugu kad se ne tiče njihove kože.
To je još podlije od njih, s time negiraju sami sebe, svoja uvjerenja, jer njihov problem je uvjetno rečeno i vaš problem, a vaš problem za njih ne predstavlja ništa. Sve stvari koje se tiču njih oni očekuju da im se riješe preko veze i preko reda, i onda kad ti spreme marendu ili ručak i pozovu te na jelo, misle da su s time sve platili. To nisu ni ljudi, ni vjernici, ni prijatelji. To su materijalisti i karijeristi u najgorem smislu tih riječi.
Oni ne žele pričati o svojim stvarima, a voljeli bi znati tuđe stvari. Oni kažu da bi ti netko nešto uradio mora imati interes, a da bi došao do neke korisne informacije, kažu oni, moraš se družiti s određenim društvenim skupinama. Kad ih netko zove na telefon oni očekuju od onoga tko ih zove da će ih uvijek pitati za neku uslugu, a kad ih ne pita, onda se čude što ih je taj zvao. Njima je duša crnja od onog najcrnjeg ispod noktiju, njima je u mislima kako im moraš vratiti svaku i najmanju njihovu uslugu, na koji način će ti to uspjeti naplatiti nije bitno, samo je bitno da ti naplate, bilo u naturi, bilo u radu ili u protuusluzi. To boli, ta je bol velika, veća od najvećih planina. Je li moguće da čovjek danas ne može imati prijatelja i rođaka? Zapravo to je činjenica i s njom se čovjek mora nositi, jer prevladava samo interes, a kad je interes u pitanju, to je kao s kapitalom, on nema granica.”
“Materijalizam je velika pošast za čovjeka, međutim, nije sve u materijalnom, to najbolje znaju oni koji su riješili svoje najveće materijalne probleme i kad su napokon to uspjeli, opet su nezadovoljni i kao da im taj pothvat zapravo ne znači mnogo.
U čemu je onda problem? Gdje je kvaka? Što je život? Tko je uspješan, a tko neuspješan? Što je svrha života? Je li život rijeka koja teče, i je li ga zato treba živjeti i je li treba znati uživati u malim stvarima? Koje su to male stvari? Kako ih pronaći? Je li male stvari čine život sretnim? Treba li u životu darivati? Je li darivanje dvostruka radost?”
– Što si se zamislio Eduardo? – upita ga jedan sumještanin, te prođe pored njega, namigne mu i sjedne za šank.
– Ništa, ništa – odgovori Eduardo.
Opet nastavi i dalje piti kavu i u sebi razmišljati.
“Melankolično stanje kod čovjeka rađa najveća kreativna ostvarenja, u prvom redu kod umjetnika ili pjesnika. To je stanje kad otežano teku misli, kad je netko tužan, sjetan i potišten. U tom stanju čovjek se teže može sjetiti raznih zvukova oko sebe, kao što su brujanje automobilskih motora, zvonjava crkvenih zvona, mijaukanje mačaka, lavež pasa, a kamoli roktanje svinja ili mukanje krava. Veliko je pitanje mogu li se u takvom stanju rješavati složeni matematički zadaci kao što su neodređeni integrali ili diferencijalne jednadžbe. No, ipak, i u takvom stanju čovjek zna što je prirodno, a što umjetno, što ima smisla, a što je bez ikakvog smisla, koje se stvari događaju same od sebe, a na koje se može ili ne može utjecati. Može li čovjek u takvom stanju definirati svoju životnu stvarnost i kako bi trebao živjeti?
Čovjek je mnogo toga izmislio, napravio, izgradio i što sve ne će još izgraditi i učiniti, ali je pitanje zna li izgraditi norme ljudskog ponašanja? Čovjek može riješiti škripanje starih vrata od dvorišta, ali teško može eksplicitno riješiti odnosno reći kako bi svatko trebao živjeti, ili kako riješiti strah običnih ljudi naspram svakojakih moćnika?Je li zapravo sve oko nas besmisleni metež? Čovjek i u melankoničnom stanju i u normalnom stanju teško može definirati kakvim životom bi trebao živjeti. Teško se može predvidjeti hoće li se i kada pojaviti gladna godina ili rat.”
“ Gore šume, maslinici, vinogradi i makija. Sve unaokolo gori i vatra sve hoće da proguta, kao da je pakao na Zemlji. Na sve strane samo sumnja i nepovjerenje, ne možeš se braniti od lopova, kojih ima kao puža poslije kiše.”
“A mora da je lijepo brati rajčice u vrtu, jesti murve na grani i čuti let grlice oko kuća. Nitko ne čita one koji znaju pisati, a znati pisati nije samo znati se potpisati. Malo ih i novine čita. Ugodnije je slušati zujanje pčela, ležati na mekanoj ležaljci, slušati otkucaje starog zidnog sata, te brojanjem koliko puta zvoni sat sa zvonika, saznati zapravo koliko je sati. Sve je to ples pod maskama u gluho doba noći, kad sav pošten svijet spava, i noćnim sitnim satima samo lunjaju vani lopovi, prostitutke i pijanci.”
I tako pijući kavu Eduardu odjednom u pamet dođe slika iz djetinjstva” kako je magarcu sletio obad na uho, dok magarac nešto melje u ustima, usput maše ušima da otjera obada, vrti repom tjerajući mušice sa stražnjice, a na prvoj desnoj nozi oko koljena titra mu koža, jer mu je teško dignuti nogu i poplašiti muhu, uhvatila ga je ‘fjaka’, peče ‘zvizdan’, nije ga volja, samo žmirka očima tjerajući muhu koja se vrti oko njegovih očnih krmelja”, pa onda Eduardo nastavi s razmišljanjem u sebi.
“ I magarce je uhvatila melankolija, više ne revu kao prije, sve ih manje ima, pitanje je vremena kad će biti potpuno istrijebljeni. Oko starih seoskih kuća sve se manje čuje kukurikanje pijevaca, meketanje koza, blejanje ovaca, revanje magaraca, kokodakanje kokoši, roktanje svinja, ne čuje se glasanje pataka, gusaka, tuka…”
Nakon što je popio kavu, Eduardo naruči još gusti sok i zaključi razmišljanje u sebi.
“ U trendu je samo laž, prijevara, namještaljke, nigdje poštena čovjeka, lažu u lice svi, a prave se svecima. Nezaboravni dani bezbrižnog djetinjstva ne će se nikada vratiti. Materijalizam čovjeka gazi, pucaju mu kosti pod njim, a boljitka nigdje na vidiku.”