piše: Marija Juračić
Pita me unuk što je to logika. Pokušavam mu objasniti matematički racionalno:
„Ako je A jednako B, onda je B jednako A. Ako A nije C, onda ni B nije C.“
Gleda me bijelo i nije mu na kraj pameti uključiti moždane vijuge pa mislim da mu pojam logike mogu najbolje objasniti na primjerima društvenog i političkog života, jer tamo logike najviše ima. Zar ne?
Počinjem primjerom jednog ravnatelja koji je u „svojoj“ školi zaposlio svoju kćer. Logično. Nju najbolje poznaje, ima povjerenja u nju, a ako mala nešto pogriješi, tu je ćaća da promptno reagira i izvede je na pravi put. Osim toga, ona će biti njegove oči i uši pa „nema majci da se po kuloarima počne nešto šuškati protiv njega“. Logično!
Unuk šuti pa nastavljam s drugim primjerom:
„Kada se dokopaš nekog važnog, utjecajnog položaja od općeg interesa, brzo shvatiš da se orao ne bavi muhama pa u svaku transakciju ukalkuliraš i nešto za sebe. Najbolje u postocima. Recimo 5 %. Pa nisi ti kriv što su ulozi ogromni. Ti se skromno držiš svojih 5%. Logično. Za svoj trud. Za dopunu plaće koja ne prati tvoje sposobnosti i položaj. I logično je da tu zaradicu nećeš prijaviti. Samo bi trebalo da ti na nju obračunaju porez, da na njoj parazitiraju oni koji ne privređuju; profe, liječnici, policija, kulturnjaci… A tko će ti zamjeriti? Zar narod koji je sam stvorio izreku da je Bog prvo sebi bradu stvorio, a iz te je izreke niknula ona – puna šaka brade, što znači da je dobit obilata, da se posao isplatio.“
„Nona“, prekida me unuk,“ to što govoriš je za mene viša matematika. Daj mi neki jednostavniji primjer te logike.“
„Evo nešto iz školskog života… Kada smo u Lijepoj Našoj imali tek nekoliko oboljelih od korone, nisi smio mrdnuti iz svoje općine, a sada kada ih je na stotine… udri brigu na veselje… Učenici se u školu voze u pretrpanim autobusima, bez distance, a onda se u školi provode stroge mjere, jer važno je da se ne zaraze u školi, a ako su pokupili virus na putu do škole, u autobusu, to se školskih vlasti ne tiče. Logično! Pa ne mogu one voditi računa o onome što se događa izvan školske zgrade, iako siguran dolazak učenika u školu i odlazak iz nje treba pripadati brizi školskog sustava…
„Nona“, prekida me unuk, “što mi nisi odmah rekla da je ta logika jedna velika budalaština.“