piše: Slavica Jurčić
Svakodnevno pričamo, komunicitamo, slušamo, čujemo, ali koliko nas dnevno čita, ili piše?
Pisanje je i životni stil, ne mogu pisati nešto sa čime se ne slažem!
Pisanje je i potreba, kao i čitanje, opušta i oslobađa.
Ovih dana sam shvatila da živim u krivo vrijeme, čak mislim da sam i na krivom mjestu, imam osjećaj da mene nitko ne razumije.
Možda je kriva menopaza, da i ona je ženskog roda. Možda je i kriza srednjih godina, nisam još otkrila, ali osjećam da sam kao i vremensko doba, s dolaskom hladnoće, moje boljke se pogoršavaju, ja postajem umornija, i samo želim mir.
Bolest koja također ima žensko ime s velikom C ili K je zaustavila svijet, u naše živote je donijela osjećaj koji bi mogli nazvati – “Život u izolaciji”.
Zašto je samo jedna bolest nas sve promijenila, kraj toliko drugih? Tko će nam dati odgovor kada sve prođe, i tko će biti najveća žrtva bolesti s velikim C?
Sve se svodi na to da čovjek čovjeku ne vjeruje, pokušavamo se distancirati i ostati normalni.
Možemo li ostati normalni?
Jesmo li mi ikada bili normalni?
Ili smo samo glumili da smo kao drugi, uspjeli smo zadržati privid, da je u našem životu sve uvijek bilo normalno.
S hladnijem vremenom povlačimo se u svoje domove, u njima se osjećamo sigurno, toplo, i želimo zadržati mir.
Nadam se da ćemo uspjeti!
Nadam se da će se uspjeti zadržati mir u koji smo vjerovali, da će generacije mladih ljudi moći tražiti vrline.
Potraga za vrlinama znači, biti onakav kakav si rođen, na žalost sve manje je ljudi koji su zadržali pravi lik, velika većina ljudi mijenja svoj izgled.
Od kako sam počela zapisivati svoje misli postala sam potpuno drugačija. Bolja ili lošija?
Kakva god, bar sam svoja, nisam plastična ili umjetna. Nadam se da ću takva i ostati.