Iz naše arhive/ objavljeno 19.05.2014.
Kuc na kuc
Joža Prudeus
Ne znam koji me jarac tjera jutros u dva sata, koji me jarac tjera da u ove sitne sate, umjesto štogod pametnijeg i duhovitijeg, pišem o nečemu što sam sto puta na sto strana već ispričao.
Možda je razlog pisanju što se na sadržaj, koji ću zakucati ispod ovog naslova, nasmijalo 20 posto slušatelja. Od preostalih 80 njih dobrih 60 posto mi je zakucalo atribut: zao (gori, najgori), zločest, nikakav, svakakav. I još gore.
Zatim 15 slegnulo ramenima i zaklimalo glavom (nemam pojma što su o meni mislili), a onih 5 posto nije shvatilo ništa.
Uostalom priča tri puta kraća od samog mog uvoda. Ja je u glavi čuvam pod zaporkom udice za ludice.
Teče ovako.
Kao mlađahan učo, ovu bih udicu varalicu znao iskoristiti početkom školske godine, i to poglavito samo u novim razredima – jer oni kojima sam to već ispričao poodavna shvatiše da je zapravo prazna puška od koje nema opasnosti.
Stoga sam i podlu podvalicu u radnom vijeku mnogo puta ispričao, no samo dva-tri puta i proveo. Protijekom godina bilo je vrijeme da se i ja uozbiljim.
Pa da, ipak, dobru staru otrgnem zaboravu, uvrstit ću je u knjižuljak dragih uspomena na istinite događaje. Ionako je sve ponuđeno čitateljima dobrovoljcima. Tko hoće hoće, tko neće neće – kao što obično biva sa školskom lektirom.
Dakle. Namjestio bih se tom prilikom dosta ozbiljno i započeo bih što uvjerljivije. Dobro, kakav već jesam, ipak bih tu i tamo koji biser prosuo jer sam užasno (ajme meni, evo i ja napisah ovu budalaštinu) volio dječji osmijeh. Onaj od srca.
Počeo bih istinitom pričom iz svojih gimnazijskih dana.
– Neke sam, djeco, predmete volio više, neke manje-više. Eto, latinski mi je bio lagan – luk i voda. Čitao tečno, prevodio još tečnije – nastojao sam biti što uvjerljiviji.
Jasno, nisam priznao da je u knjizi bio olovkom prijevod zapisan, što je bilo maslo nekoga tko je iz tog udžbenika prošlih godina znanje zobao i tko zna koliko je naraštaja pozitivne ocjene zarađivalo na ovim skoro nevidljivim prijevodima.
Tada se nisu kupovali novi udžbenici za svaku novu školsku godinu kao danas. Jedan te isti trajao je dok se ne bi raspao.
– Dakle, djeco, budući da sam imao latinski, što bi narod rekao u malom prstu, bio sam dežurni pomagač ostalima. Sinula jednom meni tako, budući da su došaptavanja i slična snalaženja profesori poodavno otkrili, dobra ideja.
Saznao sam od prijatelja iz drugih razreda kako ćemo u kontrolnim zadacima trebati zaokruživati točne odgovore od ponuđenih a, b, c, ja ću jednostavno kucnuti olovkom nježno (razumije se) jednom za a, dvaput za be i triput za točan ce odgovor. Dogovoreno, provedeno…
Dok sam ovu svoju zgodu svojim đacima kazivao, pogledao bih kriomice dječje okice kako su me zadivljeno gledale, ne sluteći, onako mali naivni, da od ispričanoga mogu slobodno pola baciti u Savu.
Tada bih nastavio uvjerljivo.
– Pokupio bi profesor kontrolne listiće, a mi bismo likovali. Ispod četvorke može dobiti samo netko nagluh ili ako toga tjedna nije prao uši.
Sutradan, prema procjenama, ponosan profesor, zadovoljni mi: uglavnom petice i četvorke, tek tri trojke. Trojke su dobili uglavnom oni koji su sjedili u zadnjim redovima, pa krivi broj kuckanja procijenili. No kako se onda kao i danas govorilo da je trojka kraljevska ocjena, tako su svi bili zadovoljni.
Ponovno gledam kako dišu moji učenici. Smiju se. Oduševljeni mojim lukavstvom. Čitam iz njihovih očiju: joj, kako imamo pametnogaaaaaaaaaaaaaaa učiteljaaaaaaa.
Vara se tko misli da je tu priča gotova. Sad će.
Ispričam ja tu zgodu svojim đacima u jednom razredu, u jednoj školi, u jednom gradu, jedne godine i oni se isto kao i vi nasmijaše mojoj gimnazijskoj domišljatosti.
I prošlo tako tjedan-dva, pa došlo vrijeme da i mi kontrolni iz hrvatskoga jezika pišemo. I prilikom priprave napomenuh da će biti uglavnom ponuđena točna i netočna rješenja te će trebati samo otkriti i označiti pravo.
To ispalo onako kao nema sveze s nedavno ispričanim. Ali đaci kao đaci dobro čuli, još bolje zapamtili.
I osvanu tako kontrolni dan. Osvanuh ja u razredu. Gledam, djeci lica ozarena kao da ćemo igrati mlin, domino ili čovječe ne ljuti se, a ne otkrivati objekte, atribute, apozicije. Toga dana baš sam namjerno složio lagana pitanja skoro kao ono: koliko ima sedam padeža.
Bili su mi dragi, dobri, a i polugodište na pragu pa eto, neka im to bude za sv. Nikolu. Lako da lakše ne može biti.
Čitam ja prvo pitanje, drugo, treće i tako do dvadesetoga, nudeći dva netočna i jedan točan, skriveni u a, b, c odgonetki.
Dobro Zrinka, ali Dražen bome zaokružuje, rekao bi čovjek, prije negoli ja i pitanje postavim.
Gotovo. Pogotovo sutradan kada su svi osim, pogađate, spomenute Zrinke dobili jedinicu!? Dobro ste pročitali, ako čitate, ili čuli ako vam tko čita. Svi!
Da vam je tu sliku bilo vidjeti!? Gledaju oni mene, a okice pune nevjerice. Redar podijelio svakome njegov listić i zbilja – jedinica. A pitanja lagana da bi ih i Dražen riješio da nije – kuckanje Zrinkino slušao?!
Otvorio sam imenik i upisao samo jednu ocjenu: Zrinki. Odličan. Ostalima nisam, nego sam im otkrio udicu na koju sam ih dobio.
Veoma jednostavno: kad bi trebalo zaokružiti a, jamačno bi Zrinka jednom kucnula, itd. Ona je to doista uredno i točno činila. I? Ništa: kada je trebalo zaokružiti točno odgovor a, čulo se je: kuc…kuc?!
Jednom Zrinka, jednom ja.
Zrinka jednom, ja još jednom.
Zrinka za be dvaput, a začuše se tri kuckanja, računajući moje dodatno. I eto, Nisu imali sreće.
Ipak najzanimljivije ih je bilo pogledati kako su se svi do jednoga zagledali u Zrinku kada je ona za ce odgovor uredno triput kucnula. A ja zakucao zagonetni četvrti kuc!? Što sad?
I eto jedinica. Jasno, neupisanih u imenik, ali upisano u glavice da ubuduće ne očekuju pomoć od kuckanja bilo s koje strane, nego da se malo pomuče, ono malo gradiva nauče i steknu zvanje VKV kucača.