Sven Adam Ewin
Suha srebrna košulja. Zmija se svukla.
Noćas je stradao vrabac. U travi perje.
Inače (osim što sam koljeno stukla),
Hvata me laka sjeta… Prolaze ferije.
Iz medne kruške izlazi pijana osa;
Sljepić je šmugnuo u travu ispod žbuna;
Još nisu nestali tragovi kolovoza,
A već se vide stope mladoga rujna.
Na dalekovodu načičkane laste;
Kukuruz vošti. Jedraju vinogradi;
U vinskom podrumu očekivanje raste;
Zrikavac krilašce kolofonijem gladi.
Miš se propeo za bobom divlje kupine;
Za plastom sijena čuje se lepet oroza;
Iz vrapčjeg gnijezda ispalo pola lupine;
Suncokret savila teška osteoporoza.
Prelcu pauku pukla najtanja očica;
Cirkular negdje uporno pili drva;
S vrha travke polijeće božja ovčica;
Mravka prevrnula golema krušna mrva.
Dida šljive u kaci muljačom mulja;
Sunce još uvijek nemilosrdno žeže;
Guši me kiseli zapah octa i ulja;
Baka na tegle celofan gumicom veže.
Dosadna zunzara ne da se otjerati.
Prsti mi žuti! Pa me panika hvata:
Prokleti orasi! Baš se ne daju sprati.
A škola… Škola tek što nije na vrata…
…
… Kakva sad škola? Što me se škola tiče!
(To slike sna još uvijek lebde u zraku.)
Neki zrikavac uporno zriče… zriče.
Nešto nije u redu. Pitat ću baku.
…
A onda skočim! Koliko je to na satu?
Isuse, sedam! Kasnim… Ali ja ipak
Ustajem. Letim. Na četvrtom sam katu.
Evo i tramvaj. Naravno, pun kao šipak.
Vuče se sporo… Semafor jedan, drugi.
Pa peti, sedmi. Milimo poput puža.
Zašto su jutros zastoji tako dugi?
Vadim lipstick. Na usne nanosim ruža.
A onda spazim prste. Što je to žuto?
Zar su orasi?…Ne, to je nemoguće!
Na prstima mi, žestoko otisnuto,
Djetinjstvo davno ispred bakine kuće.
Kroz prozor gledam, vani je jesen skliska.
Uz kućnu vežu vuče se mokra mačka.
Mršavi student pod miškom skriptu stiska.
Sipi kišica. Dosadna. Zagrebačka.
Ja opet gledam prste. I trljam oči.
Kroz staklo vani platane lete, lete.
Evo i moje stanice! Tramvaj koči.
Silazim. Hodam… A cupkam kao dijete.