tekst: Marija Juračić
Ponekad se iznenadim kada natjecatelji u nekom kvizu ne znaju neku poslovicu koju smatram dijelom našeg zajedničkog jezičnog fonda, a koja sadrži mudrost i iskustvo jednog naroda.
Provjeravam u nevezanom razgovoru kako s tim stoje moj zet i moj unuk i vidim da se one u memoriji moga zeta još drže, da im uglavnom zna značenje, a unuk misli da govorimo u šiframa.
Objašnjavam mu što znači izreka prodati nekome rog za sviću, a njemu nije jasno zašto rog i svića nisu ekvivalenti i obična trampa dobara. Vidim da sam odabrala loš primjer, izreku koja seže u onu prošlost kada još nije bilo struje, onu prije Nikole Tesle, pa brzo smišljam novu:
Kupiti mačka u vreći.
Zet se smije pa kaže da se smisao te izreke u novije vrijeme stubokom promijenilo i da više ne znači – dobiti nešto nevrijedno, nešto za što si mislio da vrijedi, a ne vrijedi, biti prevaren, opelješen…
Unuku smo dosadni pa šalje poruke mobitelom, a riječi koje piše su toliko skraćene da se i tu potvrdila ona izreka – spala knjiga na dva slova, a zet mi objašnjava svoje viđenje mačka u vreći.
„Ne znam kako bi se vi, punice, osjećali da dobijete mačka u vreći.“
Kako odmah prelazim u napad i kažem da je on dobro znao koga uzima kada se ženio za moju kći, zet se cereka pa nastavlja:
“Ma ne mislim na to. Nego, zamislite da vam lova raste do krova pa nemate kuda s njom, a bankama ne vjerujete, pa je prebacujete u neki podrum. I onda se desi metamorfoza. Lova u vreći se pretvori u malo, umiljato mače. Kako biste se osjećali?“
Pojma nemam kamo moj zet cilja, ali zamišljam bajku. A u bajci je sve moguće, zar ne?