tekst i foto: Mirjana Blašković
Ima nešto u popodnevnoj svjetlosti… onoj kad je dan polako u smiraju i kao da pokušava zadržati “danas”, ne dopustiti večeri da ga uzme u zagrljaj i uziba u san.
Ta me popodnevna svjetlost uvjek opčinjala, vraćala u prošlost.
Moje prvo sjećanje seže u djetinjstvo upravo zahvaljujući toj posebnoj, popodnevnoj svjetlosti koja dopire kroz zavjese kuhinjskog prozora.
Ponovo sam malena djevojčica, niža od kuhinjskog stola. Pokušavam se propeti na prste kako bih vidjela što se nalazi na samom stolu, ali ne uspjevam.
Pretpostavljam da je nedjelja popodne, jer sve odiše nekom posebnom mirnoćom a stolnjak na stolu je drugačiji od onog koji je tu svakog dana. Na stolu su i kolači, možda buhtle, pita od jabuka, ili neki novi po receptu iz “Svijeta” koje je mama izrezivala i uredno spremala.
Sad znam zašto sam pokušavala vidjeti što je na stolu – kolačima i danas ne mogu odoljeti.
I ta popodnevna svjetlost nije uvijek ista. Razlikuje se bojom, toplinom, ovisno o godišnjem dobu i sunčevim zrakama koje iz različitih kuteva dopiru kroz prozorska okna.
Proljetna popodnevna svjetlost nekako je nemirna i fluidna, baš kao i samo proljeće, ne daje spokoja. A onda ona ljetna, žarka, pred kojom bi navlačili zastore i tražili hlada u našim domovima.
Posebna je upravo ona jesenska popodnevna svjetlost koja poput jeseni same, toplim i istovremeno ugaslim bojama, sa pritruhom onog osjećaja između tuge i spokoja, oslikava zidove sada već grijanih soba.
I ponovo je jesen, nedjelja popodne. Prošlo je prilično godina otkako sam propinjući se na prste pokušavala vidjeti što je na stolu.
Zatvaram oči, pokušavam dočarati kako sada izgleda kuhinja u kojoj sam zajedno sa majkom pripremala nedjeljne ručkove. Stoji li na stolu grožđe ubrano s virnice u dvorištu i širi li miris jeseni, s notama mošta i zemlje?
Treperi li ta posebna, jesenska svjetlost ondje i danas? I je li to ona ista svjetlost, onda i sada? I jesmo li mi isti, unatoč svemu što nam se dogodilo i vremenu koje je prošlo?
Dok tražim odgovor na to pitanje, kroz prozor ulaze zrake sunca, popodnevnog, jesenskog, nudeći odgovor – dušu ništa i nitko ne može promijeniti.