piše: Ruža Zubac-Ištuk
Čovjek je biće koje želi primiti informaciju, stvoriti je i predati drugima, stoga je Platon često isticao da je čovjek znatiželjno biće. U toj ljudskoj znatiželji trač sve više uzima maha među odraslima, ali i djecom.
Ako je vjerovati A. Fallicau, trač se pojavio na povijesnoj pozornici 400 godina prije Krista, dakle s dolaskom Sokrata koji je šetao atenskim trgovima, promatrao i komentirao svoje suvremenike na neugodan način.
Ljudi se često predstavljaju drugima onakvima kakvi nisu, zato posežu za omalovažavanjem intelektualno ili fizički jačih od sebe. Ne biraju sredstva da sebi stvore karijeru, da im se klanjaju, da ih se drugi boje, da se kleči pred njima, moli. To čine pomoću argumenata koje je najteže demantirati, a među njima je trač kojemu teško odolijevaju i najmoralniji ljudi.
Rječnici kažu da riječ trač znači sitno ogovaranje, brbljanje, klevetanje, blebetanje o svakodnevnim temama. Trač u standardnome jeziku znači ogovaranje. Pavao Pavličić[1] kaže da je na sjeveru Hrvatske trač, na jugu ćakula, ali da navedene riječi nisu sinonimi u svim dodirnim točkama svoga značenja.
Trač može nanijeti pojedincu mnogo neugodnosti, srama čak i zla, ali utješno je da se brzo zaboravlja. Ćakule se mogu pripovijedati dugo, čak i nakon smrti ogovarane osobe, ali i pretvoriti u usmeno umjetničko djelo koje vremenski opstaje.
Trač pronalazimo i u književnosti. U novije vrijeme mnogi izdavači radije odabiru rukopise pune tračeva nego one koje imaju umjetničku vrijednost jer se trač-knjige lakše prodaju. Ovo ponešto govori i o čitateljima koji ih kupuju. Primjer je knjiga Nives Celzius „Gola istina“ koja je dobila nagradu Kiklop za „Hit godine“ 2008. u kategoriji za najprodavaniju i najčitaniju knjigu. Ne očekujući da će to biti navedena knjiga, članovi Upravnoga odbora nagrade Kiklop pokušali su na raznorazne načine osporiti dodjelu, ali je ipak naknadno dodijeljena navedenoj autorici.
Hrvatski pjesnik Drago Gervais na šaljiv i duhovit način opisuje tri bakice sklone traču u svojoj pjesmi „Tri nonice“. Bakice su ogovarale i kritizirale žene koje su poznavale, ali i cijeli svijet od osam do podne, „A kad je polne zvonilo / jednoj je doma poć bilo. / Su dvi ustale / i nju kritikale.“
Tko je autor trača? Tračevi se šire velikom brzinom od onoga tko govori ili piše trač (prenositelja) do onoga tko prima trač, stoga je gotovo neuhvatljiv autor trača. Ponekad se smatra da su autori trača u novinama novinari koji ga pišu, međutim i novinari pišu na temelju onoga što su negdje čuli ili pročitali. Obično se tračevima ne vjeruje, ili djelomično vjeruje, ali ljudska narav rado ih sluša/čita, usvaja i prenosi dalje. Bit trača je iznijeti i naglasiti negativno mišljenje o nekoj osobi ili osobama.
O komu ili čemu trač govori? Što je tema trača?
Svakodnevna komunikacija, često između „običnih“ ljudi, izvor je trača od kojega nitko nije pošteđen. Predmet trača najčešće su osobe ili osoba koju govornik i sugovornik poznaju, koja radi s njima ili netko iz njihove uže ili šire zajednice, obitelji, mjesta… Nema događaja u ljudskom životu kojega trač nije dotakao jer što je za nekoga vrijedno pohvale, za druge može biti velika sramota. U tisku su predmet trača političari, pjevači, glumci, poznate i slavne osobe, te osobe koje se nekim postignućima ili postupcima izdižu iznad prosječnosti. S pomoću trač-pričica iz njihova privatnog i profesionalnog života, često i razotkrivanjem njihove intime, mediji lako manipuliraju masom. Mnogi ljudi smatraju da su tako informirani, te da dobivaju potvrdu kako poznati i slavni imaju svoje mane i nedostatke, a činili su im se savršenim, nedodirljivim za razliku od njihove „običnosti“. Takvo saznanje čini ih zadovoljnima, možda i sretnijim osobama. Zaboravljaju da tračevi novinarskom tisku, internetu te drugim medijima omogućuju opstanak, ali i dobru zaradu. Iz navedenih razloga trač je čest na naslovnici novina, u televizijskim i drugim najavama. Da bi tračem privukle čitatelje, novine veliku pozornost posvećuju svojim trima formalnim dijelovima: glavnoj fotografiji (velikog formata), naslovu i tekstu trača koji moraju biti vizualno zavodljivi i zanimljivi. Navedeno je mamac da čitatelj pročita cijeli tekst.
Što znanstvenici kažu o traču?
Josip Silić[2] navodi da se u hrvatskoj standardologiji razgovorni jezik poistovjećuje sa supstandardnim jezikom, dakle s onim što stoji nasuprot standardnome jeziku, zato u njemu pronalazimo brojne dijalektizme, vulgarizme, barbarizme, tuđice, lokalizme…
Sadržaj razgovornoga stila oblikuju svakodnevni događaji u životu. Za njega se ne treba pripremati jer nastaje spontano, jednostavan je. Komunikacija mu je neslužbena. Najčešće se javlja u formi dijaloga dok se monolog pojavljuje u načinu komuniciranja.
Trač je uglavnom žanr razgovornoga funkcionalnog stila (usmenoga i pisanog govora). Primarno ima usmenu formu, no lako se prilagodio odrednicama novinarsko-publicističkog stila, ali i nekih drugih stilova. Pripada običnoj konverzaciji kao i neki drugi narativni žanrovi, npr. anegdote, priče i dr. Tijekom trača dolaze do izražaja emocionalni doživljaji, emocionalno obojeni izrazi, subjektivne ocjene i procjene onoga o kome ili čemu se govori. Ne ostvaruje se samo usmenim putem, nego se šalje i putem masovnih medija (internetski portali, tisak…) što potvrđuje da se trač ostvaruje i u pisanom obliku. Prenosi ga i televizija.
Trač je kratka pričica o nekoj osobi ili nečemu koja lako zaintrigira slušatelja/čitatelja i u njemu izaziva radoznalost. Primatelj rado prenosi trač dalje, ali tijekom prosljeđivanja, kada primatelj postaje novi prenositelj, sadržaj trač-pričice se mijenja jer se tijekom učestalog prepričavanja proširuje ili mu se ponešto oduzima pa nakon čestih prepričavanja gubi svoj prvobitni smisao, čak i onaj koji je utemeljen na stvarnom, istinitom događaju. Zbog navedenoga, neki trač dobiva potpuno novo značenje.
U teorijama književnosti možemo pročitati da se trač smatra oblikom suvremene usmene književnosti. Milivoj Solar[3] kaže da trač nije književnost, mada ne poriče da je usmenost njegova bitna osobina, jer nema jasne odrednice koje imaju usmene bajke, epske pjesme ili zagonetke. Solar povezuje mit i trač i naziva ih lažnim pričama u kojima se preziru slavne i poznate osobe, ne priznaju činjenične istine.
Djeca i trač
Nisam povjerovala jezičnim priručnicima u bezazlenost trača, zato sam na jednom satu razrednika razgovarala s učenicima o ovoj temi. Nije im bila nepoznata. Rekli su da se širi u obiteljima, frizerskim salonima, kafićima, uredima, na ulici – svugdje gdje se sretnu najmanje dvije osobe od kojih je barem jedna sklona traču. Priznali su da tračaju usmeno i putem elektroničkih medija, te da su bili povrijeđeni tračem. Zbog želje da uzvrate na trač tračem, pretvarali su prijatelje u neprijatelje, svađali se s dragim osobama, gubili prve ljubavi. Znali su da neki estradni umjetnici izmišljaju trač sami o sebi da ne bi bili potisnuti iz javnosti i maknuti s televizijskih ekrana. Čuli su za trač u književnim djelima. O traču u politici, činilo mi se da znaju više od učitelja.
Na pitanje zašto djeca i mladi tračaju, uvjerljivo su odgovorili da to čine zbog povećanja ugleda u skupini, dizanja osobnog identiteta u očima drugih, posebice simpatija; privlačenja pozornosti na sebe. Rekli su da su im uzor odrasli, ali njih nitko ne pita zašto tračaju niti poziva na odgovornost.
Bili su u pravu kad su zaključili da nema osobe koja nije tračala nekoga barem jednom u životu niti one koju netko nije tračao.
[1] Pavao pavličić, Ćakula i trač, Vijenac, 515, 28. studenoga 2013.
[2] Josip Silić, Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb, 2006
[3] Milivoj Solar, Mit i trač kao temeljni tipovi diskursa našega doba, Republika, siječanj-veljača, 1-2., 2001.