Marica Žanetić Malenica
Lišće žuto, oker, crveno i smeđe,
po vlažnom tlu igru ratničku pleše,
krošnja tužno spušta umorne vjeđe,
ogoljele grane jedna drugu tješe.
Nebom caruju oblaci, vedrine ni komad,
sve otužno je, mračno, sivo,
moje srce je skitnica, stari nomad,
u njemu sjećanje još jedino je živo:
prostirka od uvelih latica ruža
na koju padaju plodovi zreli,
tople ruke koje mi pruža
dodiri što bjehu i nježni i smjeli.
U noći hladnoj prošlost tek me grije
poput ljubavi što nikad ne vene,
odavno mi nismo oni od prije,
na prozor padaju jesenje sjene.