piše: Slavica Jurčić
Nakon nemilog događaja u glavnom gradu Hrvatske, jedan stručnjak, psihijatar je za mladića koji je pucao na zgradu hrvatske Vlade i Sabora izjavio da je mladić bio “autističan”.
Njegova izjava meni je poremetili duševni mir, jer moj sin ima dijagnozu Aspergerov sindrom koji spada u širi spektar autizma.
Ovim putem moram svim čitateljima jasno dokazati da ni jedna osoba s autizmom nije sposobna učiniti ništa slično!
Djeca i odrasli ljudi s autizmom su neshvaćeni u društvu, i trpe diskriminaciju poput ove izjave.
Krenula bih od vrtićke dobi kada ih se stavlja u posebne skupine, u osnovnoj školi vršnjaci nisu dovoljno educirani, ali i tada naša djeca moraju ići u specijalne škole, a ako idu u redovitu školu tada ih se prisiljava da rade ono što ne mogu ili ne žele.
Velika većina naše djece do srednje škole bude iscrpljeno, stigmatizirano i skupa sa svojim roditeljima i cijelom obitelji odbačeno od društva.
Srednja škola je velika stvar za razvoj mladih ljudi, upis u željeni smjer određuje budućnost cijele osobe.
Djeca s autizmom nikada, čast iznimkama, ne upisuju željeni smijer, razlog su ocjene, koje nisu mjerilo znanja, i dovoljna upućenost u prava djeteta.
Svako dijete ima dar, taj dar treba njegovati. Budemo li zatvarali djecu s autizmom u ustanovama, zaključavamo i njihove darove i njihovu budučnost.
Ovih dana sam mnogo razgovarala s drugim roditeljima djece s autizmom i drugim poteškoćama. Moj sin je imao sreće, veliku potporu svojih učitelja, vršnjaka, asistentica, kolega na fakultetu. On je ostvario ono što su sva djeca trebala da ostvare.
Zašto se stručnjaci ne bi dogovorili s nama, roditeljima djece, da se usluge koje takva djeca trebaju ne moraju plaćati.
Smatram da mi roditelji trebamo podršku države, i da trebamo više prava. Svako dijet poteškoćama treba imati priliku imati asistenciju, logopeda, psihijatra, psihologa. Treba nama puno toga ali kako, kada nas nitko ne čuje?!
Ja sada razmišljam, da li da viknem sa svojeg balkona, ali tu mene nitko ne čuje, daleko sam od javnosti i od ljudi.
Ovo je glas jedne “autistične mame”. Djeca s autizmom nisu opasna, ona trebaju svaki dan podršku, oni imaju darove, oni imaju budućnost!
Djeca s autizmom vole slagati kockice, vole slikovnice, imaju puno autića, vole vlakove, znaju engleski jezik bolje nego hrvatski, nikada ne lažu, iskreni su.
Izjava koja bi mogla napraviti veliku štetu svim osobama s autizmom – treba biti povučena!