Frankfurtski sajam knjiga u doba pandemije ili Kako iz nedostatka napraviti prednost
piše: Alida Bremer
Ne mogu odbiti Sonju Breljak kad me na svoj ljubazni i simpatični način zamoli da za Hrvatski glas Berlin nešto napišem, a u stvari bih voljela izbjeći temu koju mi je zadala: Frankfurtski sajam knjiga u doba pandemije i naravno pitanje hrvatskog učešća u najvećoj smotri knjige na svijetu.
Voljela bih ju izbjeći, jer mi je zamorno svake godine nanovo kritizirati premale domete predstavljanja hrvatskog izdavaštva i hrvatske kulture i književnosti u Njemačkoj. Srećom je sama književnost uvijek barem deset koraka ispred njezinog predstavljanja u službenoj organizaciji i srećom uglavnom rijetko tko i očekuje nešto od te organizacije, no to ne znači da ju ne bismo trebali analizirati i zapitati se: U čemu je problem?
Zašto je toliko teško uspostaviti strukturu koja bi bolje odrađivala ovaj posao? Zašto ne postoji pouzdano i kontinuirano hrvatsko predstavljanje na Sajmu knjiga u Frankfurtu iako je bilo raznih pokušaja da se ono uspostavi, raznih rasprava, diskusija i svađa, uzleta i zaleta, padova i ponovnih pokušaja – da bi se na kraju došlo do jednog prilično velikog Ništa u godini 2020.?
Naporno mi je svaki put uspoređivati premali entuzijazam hrvatskih institucija s kreativnošću i umreženošću institucija iz Slovenije, a naravno mogla bih za usporedbu spomenuti i Tursku, Poljsku, Rumunjsku, Španjolsku ili Nizozemsku, Estoniju ili Litvu – i vidjeli bismo da svaka od ovih zemalja ima održiviju politiku predstavljanja svoje književnosti u inozemstvu od Hrvatske. Srećom po knjigu i književnosti, pa hrvatski pisci i njihove knjige pronalaze sami svoj put prema prijevodima i inozemnoj publici.
Hrvatske institucije zadužene za promidžbu hrvatske kulture u inozemstvu morale bi u svoj rad početi unositi inovativne ideje i pozitivnu energiju, a naročito bi morale poraditi na vlastitoj održivosti i transparentnosti, te prestati svake godine ispočetka izmišljati toplu vodu – a poneku godinu i preskočiti, kao što se to dogodilo s ovom godinom.
Osim toga ideološki prijepori ne bi smjeli štetiti zajedničkim interesima, te je po meni neprihvatljivo da Frankfurtski sajam u ovom digitalnom izdanju nije mogao biti upotrijebljen za jedno digitalno predstavljanje Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, dok je npr. austrijski časopis „Lichtungen“ Rijeci posvetio jedan tematski blok, isto tako njemački časopis „Zibaldone“ ili dok su npr. radio-prilozi njemačkih radio-postaja imali veće priloge o Rijeci – što se sve dalo zgodno i bez većih troškova ugraditi u jedan digitalni prilog. No ova prilika je propuštena.
Bilo bi apsurdno tvrditi da je digitalno druženje bolje od stvarnog i naravno svi smo svjesni činjenice da je nemogućnost direktne komunikacije veliki gubitak. No uzaludno je žaliti se na činjenicu postojanja virusa. Stoga je jedino moguće rješenje, pokušati napraviti najbolje što se od krize može napraviti. Pandemijsko izdanje Frankfurtskog sajma je eksperiment, do sad neviđen i neisproban, a odvažni i poduzetni organizatori iz cijelog svijeta uključili su se u eksperiment u onom trenutku, u kojem je sajamska uprava objavila da prelazi na online-komunikaciju, jer je bilo nemoguće organizirati siguran dolazak i boravak više desetaka tisuća međunarodnih gostiju. Načelo, kojemu su se priklonili Frankfurtski sajam i njegovi gosti, glasilo je: Iz nedostatka napraviti prednost!
I uistinu, iako je pandemija onemogućila direktne susrete, virtualno prisustvo na velikoj sajamskoj platformi može se razumjeti i kao prednost, naime za razliku od stvarne prezentacije, koju bi uživo vidjeli tek privilegirani posjetitelji koji ili žive u Frankfurtu ili imaju dovoljno sredstava za plaćanje skupih putnih i boravišnih troškova, online prezentacije dostupne su svim zainteresiranima, istodobno u cijelom svijetu i to besplatno.
Na taj način kriza koju je prouzročila pandemija pretvara se u prednost za one, koji do sad nisu imali mogućnosti dolaziti u Frankfurt, a ljubitelji su književnosti i žele se informirati o temama o kojima se danas u svijetu raspravlja. Oni su ove godine iz svojih fotelja mogli gledati i slušati poznate pisce, uključivati se u diskusije i pregledavati nove knjige – pod uvjetom naravno, da ih je neki nakladnik ili neka institucija predstavila, jer sami od sebe pisci i knjige nisu skočili na internetske stranice. Druga prednost je financijska prednost za institucije i nakladnike koji su se odlučili sudjelovati u digitalnom izdanju sajma: Dok su inače troškovi štanda, putovanja i boravka u Frankfurtu bili iznimno visoki, ove godine se moglo puno uštedjeti i ipak biti prisutnim u svjetskoj književnoj i nakladničkoj javnosti.
Među odvažnima i poduzetnima nije se naime ove godine našlo hrvatsko Ministarstvo kulture i njegov sajamski partner Zajednica nakladnika i knjižara pri Gospodarskoj komori, te tako oni spadaju u one koji su ove godine i više nego uštedjeli. Kao da im je bilo nemoguće snimiti jedan video prilog i poslati ga mrežom u svijet i kao da im uistinu nije jasna važnost prisutnosti na internetu u današnje doba, oni se jednostavno nisu uključili u program. Šale koje kruže po društvenim mrežama o tome kako se funkcionerima nije isplatilo ne sudjelovati, jer onda oni nisu ništa od toga imali za sebe, vode nas k pitanju: Da li uistinu ništa ne znači činjenica da se ove godine moglo i sudjelovati i uštedjeti sredstva iz državnog budžeta?
Ono što se ove godine uštedjelo moglo bi se 2021. uložiti u novi pokušaj smislenog predstavljanja i međunarodnog umrežavanja, no priznajem da je moj optimizam prema takvom razvoju neznatan do nepostojeći. Ali rado ću se dogodine uvjeriti u suprotno, ako se netko napokon odvaži na ozbiljne promjene u ovom segmentu hrvatske kulturne politike.
Na stranicama Frankfurtskog sajma ćete pronaći npr. Ministarstvo kulture Republike Srbije, koje je spremilo jednu sasvim solidnu prezentaciju ili Javnu agenciju za knjigu Republike Slovenije, koja je pripremila virtualni štand u koji posjetitelji mogu ući i mogu čak i komunicirati s osobljem na štandu, te se informirati o svim važnim temama vezanim za slovensku literaturu, no nećete naći ništa slično iz Hrvatske. Navodim samo ova dva primjera iz hrvatskog susjedstva, no i obimnijih i sadržajem bogatijih primjera iz drugih zemalja ima još, svatko ih može istraživati iz svoje sobe, šetajući po zaslonu svog računala. Hrvatska se dakako ne može uspoređivati sa zemljama kao što su Francuska ili Italija, ali može s manjim susjednim zemljama. Pa kad su svoj digitalni nastup mogle odraditi Srbija i Slovenija, zašto nije mogla i Hrvatska?
No Sajam ipak nije prošao bez autora i autorica iz Hrvatske Među 13 dobitnika Nagrade Europske Unije za književnost našla se i Maša Kolanović iz Zagreba, njezinu izjavu zahvalnosti možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=Mvz6KuhlVx4&feature=emb_title
Ana Bilić organizirala je virtualno čitanje iz romana „Mein Name ist Monika“: https://www.youtube.com/watch?v=71c0Z91U5q8
Neumorni Ivica Košak organizirao je video-prezentaciju dva naslova povodom Frankfurtskog sajma, o čemu je pisao za Hrvatski glas Berlin: https://hrvatskiglas-berlin.eu/?p=202331&fbclid=IwAR0g1ZvOaN7OK1lfbUZCPJKxjgjD37LjZgemcW7tLDFgNZ9VVTB_iQRdi-s Bez njegovog rada, kulturni život Hrvata u Njemačkoj bio bi puno siromašniji.