piše: Esad Redža
Je l’ se sjećate Hitchcockovog filma -Prozor u dvorište? Oni stariji ga se sigurno sjećaju a mlađi neka ga obavezno pogledaju.
Dakle, majstor režije Hitchcock, uvijek je svoje gledatelje stavljao u poziciju voajera, pa tako glavni lik gore spomenutog filma zbog slomljene noge i čiste dosade, gleda kroz prozor u prozore susjedne dvorišne zgrade. Prati on tako iz dana u dan što tko radi u svoja četiri zida…
Skužio je nakon nekog vremena, kada će i gdje točno započeti svađa, tko se ljubi s kim, tko pjeva po cijeli dan, kada tko ide iz kuće i kada se vraća. Naravno skužio je on i ubojstvo ali da bi ga skroz razotkrio trebalo je svašta poduzeti.
Tako je nekako izgledao Facebook tog vremena. Zamračite sobu, navučete zavjese, stavite dalekozor na nos i voajerizam počinje. Nije baš pristojno ni kulturno, ali je vrlo primamljivo.
Danas svi bulje u svoje male prozore on line svijeta potpuno legalno i promatraju jedni druge. Nariču da su tužni, drugi su danas sretni za poludjeti, neki obavještavaju uredno o svojoj nesanici, nekom fali sexa, nekome ljubavi a netko je ispekao svoje fine kekse pa eto prilike pohvaliti se javno.
Velika je razlika biti voajer kroz pravi prozor i onaj virtualni. Prizor nije pravi već onakav kakav netko želi dati o sebi. No, sud koji većina donosi o onome što vidi postaje njihova istina. Postajemo kao prijatelji ali uvjetovani nekim kvazi sličnim afinitetima, da ne velim problemima.
Od 260 i kusur ljudi osobno ovdje imam toliko otvorenih prozora, od toga jedno trideset zna ono što i ja znam o sebi iz realnog života, ostali kreiraju sliku iz onoga što vide na fejs zidu. Neki su ovdje full ozbiljni i baš vole dati svu svoju intimu na pladanj a poslije sline kako je svijet okrutan i kako baš oni budu meta kritika i kako ima malo pravih prijatelja. Otvorili širom prozore, upalili sva svjetla i sada se čude ….“fućka mi se što mislite o meni, takav sam kakav sam …uzmi ili ostavi“, to je česta poštapalica tih iskrenih duša. Voajerizam samo takav. Svi su kao svjesni toga da bi realan susret više vrijedio ali onaj gips na nozi glavnog junaka iz filma ovdje postaje mentalni gips i kao bolje je ovako ionako za uživo se nema vremena iako se po statistikama online provodi i više od 5 sati na dan.
Zamislite, sjediti s dalekozorom pet sati na dan i škiljiti u nečiji prozor… naporno, strašno naporno.
No, u virtualnom baš i nije naporno a i sve se nudi samo po sebi. Okorjeli pripadnici virtualnog svijeta imaju godišnje dvije do tri čistke svojih kao prijatelja i naravno, to javno obznane. Od danas čistim svoje dvorište ! Tak da znate. Pukao mi je film!
Najljepši primjeri virtualnih voajera su oni koji ne znaju je l’ bi piškili ili kakili kako je svojevremeno rekao jedan naš bivši premijer. Oni su t, ali ih nema. Chat Off. Njihove zidine su prazne ili zaključane svim mogućim bravama. Nećeš ti meni gledati po zidu ništa! Ne znaju bokci kaj bi objavili od vlastitog straha, ali uvijek nađu onog nekog tko piše baš ono što ih i same muči.
Lajkaju i dive se svom idolu koji postaje njihov glasnogovornik životnih problema.
Naravno ima i onih inbox operatera-voajera. Oni su direktni i traže kada se s vama zbliž, da malo više razmaknete zavjesu onako samo za njihove oči.
Ma, naravno i ja imam gips i bio bih licemjer da to ne priznam. No, onako, analiziram s pogledom u virtualni prozor. I maštam si. Kako bi izgledao Hitchcockov film pod imenom “Prozor u virtualno dvorište”?