tekst: Esad Redža
Znate da postoje lovci na vjeverice? Te plahe malene životinjice iz dječjih slikovnica. Pa, kako pobogu, možeš ubijati tako nešto?!
Brze i uvijek dobro skrivene u nekoj duplji drveta vrijedno skupljaju žireve za zimu. U mnogočemu su slične nama ljudima. Plahost, strah i oprez su možda glavne karakteristike današnjeg čovjeka. Većina je zapravo odabrala ulogu vjeverice u današnjem svijetu ljudi.
Skriveni u svojim metalnim ljubimcima gmižemo u koloni svatko do svoje sigurne betonske duplje. Gradovi su naše šume obrasle licemjerstvom i lažima koje smo sami proizveli.
Tek naoko slobodni su samo autori grafita čija djela osvanu pred našim očima s neke fasade. Kada žar adrenalina smanji oprez oni isto budu uhvaćeni od lovaca.
Znate one poruke koje vas dočekaju tu i tamo pri ulazu u šumu :ŠUMA MOŽE BEZ LJUDI ,ALI LJUDI NE MOGU BEZ ŠUME!
Ne znam tko je podijelio uloge u šumi, ali svi likovi znaju svoje mjesto pa i plaha vjeverica. U našim betonskim šumama dobrih uloga ima sve manje i sve se svelo na vjeverice i lovce.
Basne o vjeverici i lovcu u pravom smislu primaju na znanje jedino klinci u vrtiću.
Ta spoznaja traje kratko, a pouka iz basne postane i ostane tek putokaz obrasao u one iste laži i licemjerstva naše betonske šume.
Ubrzo, medo, vuk, lisica i crni kos postanu tek plahe vjeverice u stalnom strahu od lovaca.
Pa zar je smisao samo skupljati žireve?
Skrivati se u duplji i biti stalno na oprezu?
Istinu nijemo zazivati i u duplji se skrivati, to može samo čovjek kojem se i vjeverice rugaju.