Iz naše arhive/ objavljeno 26.10.2020./ ponavljamo u povodu izvrsnog sinoćnjeg gostovanja Julijane Matanović u emisiji “U svom filmu”
Osvrt na promociju knjige Julijane Matanović „Djeca na daljinu“
„Ona jest sjajna pripovjedačica, osjećajna je, da prostiš do bola, njene rečenice klize i teku k’o Sava, svojom rečenicom uhvati te u mrežu svojih asocijacija i razmišljanja o životu, ljudima, djetinjstvu, smrti, da prostiš, pa te nekim andrićevskim čarobnim štapćem baci u svoj bosanski lonac s hrvatskim začinima, da prostiš, pa se navučeš na čitanje i ne ispuštaš knjigu iz ruku.“
piše: Lada Franić-Glamuzina
foto: Magdalena Živković
Draga Sonja,
život u domovini nije nikad dosadan, naprotiv ili nažalost, vrlo je uzbudljiv i napet. Svašta se nadogađalo u zadnje vrijeme, ali ne bih o tim neugodnim pandemijskim okolnostima jer je to i u Berlinu i u Zagrebu slično.
Mene privlači ono što čini razliku, a pozitivno i lijepo me oduševljava. Posebno u ovim nemilim vremenima straha i povlačenja ljudi u svoje svjetove i zidove. Ljepotu mogu uočiti u mraku i to me veseli, daje mi to posebnu snagu.
Baš o tome ti želim pisati, draga Sonja!
U četvrtak 22. listopada 2020. u Kulturnom centru Trešnjevka otišla sam s prijateljicom na promociju knjige „Djeca na daljinu“ Julijane Matanović. Mudra odluka. Došlo je mnogo ljudi usprkos pandemiji, porazbacani po velikoj kazališnoj dvorani k’o loptice za bilijar na propisanom razmaku s maskama.
Vole je ljudi i to ti je! Ne možeš protiv toga! Vide u njoj nešto blisko, toplo, ranjeno, izgubljeno, iskreno, da prostiš. Pepoznaju u toj njenoj ljudskosti dijelove sebe i ne možeš se othravati tom šarmu koji je došao iz Bosne, da prostiš.
Draga Sonja, ti koja imaš „Dinaru među obrvama“ razumiješ Julijanu koja nosi, da prostiš, Bosnu sa sobom gdje god pošla. Čak je promociju napravila drugačije od svih, izokrenula sve. Ti sigurno znaš da Ona stalno žali što je otišla u prijevremenu mirovinu, ali nema zašto. Evo, zašto! Reći ću ti!
Draga Sonja, Ona, da prostiš, nije uopće u mirovini, započela je novi posao tiskanja knjiga u vlastitoj nakladi „Lađa od vode“. Tako svoje knjige i knjige svoga supruga, akademika Pavla Pavličića, izdaje u vlastitoj nakladi. Svoju je mirovinu stavila na daljinu i krenula u avanturu, pa skoro svaki dan putuje i promovira svoje knjige. Učionicu s Filozofskog fakulteta prepunu studenata, koji su uvijek rado hrlili na njena predavanja, zamijenila je direktnim susretima s čitateljima. Njena knjiga priča „Djeca na daljinu“ čita se u jednom dahu. Ja je progutala za večeru, da prostiš.
Biti hrabar i to napraviti, istupiti iz tog sigurnog okrilja je veliko postignuće, a neki su rekli, da prostiš, i bedastoća. Biti odlučan pa na svoju promociju pozvati svoje bivše studentice, sad već žene, supruge s karijerama da govore o njenom djelu jest originalno, a meni uzvišeno, da prostiš. To može samo Bosna Ponosna.
A iz Bosne drito na promociju došla i govorila njena bivša studentica Barbara Tolić koja poznaje djelo autorice u bosansku dušu, pa je rekla da je čast i obveza biti na toj pozornici i potegla je preko granice, ni corona je nije zaustavila.
Bivša studentica Iva Mirčić govorila je isto nadahnuto i s puno zanimljivih opservacija o liku i djelu Julijane Matanović. Urednica knjige je, vidi vraga, isto njena bivša studentica Andrea Divić. Istaknula je da joj je velika čast i sreća biti urednicom svojoj omiljenoj profesorici. Kazališni glumac Robert Kurbaša čitao je dijelove priča iz zbirke „Djeca na daljinu“.
Eto, puče dragi, na toj pozornici u Kulturnom centru Trešnjevka bilo je mnogo topline i ljubavi. Ja sam se baš ogrijala, da prostiš.
Biti blizak s onima koji te cijene i koji razumiju ono što radiš najbolja je promocija i mudra odluka što su je naučili oni koji su dobivali mnogo udaraca na svom životnom putovanju.
Kako sama kaže književnica J. Matanović, slušala je svoje srce i slijedila njegov glas. To je dobro, pomislih, odjeci glasa njenog srca su njeni čitatelji, studentice i studenti koji ju prate i poštuju, a ima ih zaista mnogo.
Posebna je i po tome što đipa po cijeloj Hrvatskoj i BiH skoro svaki dan. Vuče za sobom kutije knjiga, a kad ne đipa okolo onda šalje knjige poštom kupcima, da prostiš.
Zamisli, draga Sonja, na promociji prodaje svoje knjige ovako: prvo napiše posvetu pa onda piše račun za kupljenu knjigu. To još nikad nisam vidjela!!!
Porez se mora platiti, nema s njom šale, ona sve po zakonu radi, k’o da nije iz Bosne i Hrvatske, da prostiš?!
Čitam „Djecu“ i roje mi se asocijacije u glavi k’o pčele u košnici… Bacaju me Julijanine priče i u moje djetinjstvo i u moj Vrgorac, ali nije to ono što tražim. Mozak mi radi 100 na sat i kopka me nešto, crv radoznalosti se probudio i ne da mi mira… njušim ja, da prostiš, u pričama „Djece na daljinu“ Andrićeve magle, ima u Julijani mnogo i Jozefine i njenog „Kofera“ (Jozefina Dautbegović: Domovina u koferu), ima u njoj, da prostiš, bose i gole bosanske tuge, ozračja punog mirisa šljiva i jabuka, behara, da prostiš, ima kol’ko hoćeš, ali ima još nekoga koga volim, da prostiš, baš ga volim!
Pa – Bekima! Bekim Sejranović mi se ovdje, da prostiš, uklapa, ima Julijana to dijete u sebi kao i Bekim. Ima u Julijaninim i Bekimovim pričama te atmosfere izgubljenih duša rasutih po svijetu, te djece iz Bosne, da prostiš, koja su na daljinu. A ako je itko „dijete na daljinu“ to su Bekim i Julijana, svatko na svoj način, a opet se stapaju u pobratimstvu lica. Stavaraju prozu koja osvaja pitkošću, ali nas istodobno povlači u dubinu proživljavanja svega što ih okružuje. A Julijana nosi to dijete iz Bosne u sebi i traga za izgubljenim vremenom, baš kao Bekim, baš kao Jozefina, baš kao Andrić, da prostiš…
Njihove životne priče, zavičaj i umjetnost prožimaju se i dinstaju u jednom sjajnom bosansko-hrvatsko-kozmopolitskom loncu koji nudi književne delikatese, iz Bosne, hladne i k tome još i prkosne od sna, da prostiš…
Eto, ostavila se Ona fakultetske karijere, ali je nastavila dijeliti znanje, pripovijedati, predavati, maštati, susretati ljude i poticati ih na čitanje, u ovim vremenima mobitela, to je teška zadaća. Ona svoje nastavne ciljeve i ishode i sad ispunjava vrlo uspješno, stoga mislim da je dobro da je u mirovini, jer ona četiri zida fakultetske institucije, nisu dovoljno široka za njene poduhvate, smatram da su je ti zidovi sputavali i da je konačno dobila krila i slobodu koja joj je potrebna da bi uspjela ostvariti cilj širenja lijepe riječi po svojim razasutim domovinama.
Što bi drugo i radila kad Ona jest sjajna pripovjedačica, osjećajna je, da prostiš do bola, njene rečenice klize i teku k’o Sava, svojom vještinom te uhvati u mrežu svojih asocijacija i razmišljanja o životu, ljudima, djetinjstvu, smrti, da prostiš, pa te nekim andrićevskim čarobnim štapćem baci u svoj bosanski lonac s hrvatskim začinima, pa se navučeš na čitanje i ne ispuštaš knjigu iz ruku.
Draga Sonja, nemoj joj reći, al teška joj je ta zadaća koju je ona sebi natovarila na glavu kad je otišla iz onoga kaveza od četiri zida: pisati i biti u dodiru s publikom, motivirati ih, nadahnjivati i davati dobrotu i žar, lijepu riječ, umjetnost. Zar to nije posao učiteljice? Ona jest književnica, ali u duši ostala je učiteljica, da prostiš.
Mnogi su odustali od toga mukotrpnog posla i prilagodili se ostajući zatočeni u institucijama, u sigurnosti svojih ureda, zaokupljeni žurbom, rokovima, teoriji, podilazeći urednicima, šefovima, dekanima, ravnateljima, da prostiš i dr. autoritetima koji se drže hijerarhije i gledaju sa svojih visokih položaja u doline običnih smrtnika, da prostiš, s visoka.
Ali Ona – ne!
Otvorila je profil na facebooku i u kratkom vremenu stekla tisuće pratitelja. Da nije otišla u mirovinu, ne bi, možda, nikad doznala koliko je ljudi cijeni i voli njene knjige.
Da je ostala u četiri zida Fakulteta, ne bi nikad doznala kako se književnost najbolje predaje praktičnim djelovanjem, pisanjem, promocijama, susretima, putovanjima, dijeljenjem emocija i riječi.
To je najbolja nastava književnosti, da prostiš.
Sad ne predaje teoriju, sad je u praksi do grla.
A ima u Njoj nešto i od Zagorkina feminizma i borbenosti, posebno u priči „Vremenska prognoza“ gdje književnica sarkastično progovara o položaju i uspjehu žene koja u očima malograđana ne može uspjeti sama bez muškog poguranca i stalne muške supervizije nad njezinim životom, mozgom i karijerom. Što je moćniji mecena – žena postiže veći uspjeh.
Shvaćam ovu priču kao autobiografsku samoironiju. Ta Vremenska prognoza je moćna pljuska malograđanštini, posebno jer je pripovijedana u 1. licu, a žana koja pripovijeda kao pristaje na sve te tutore, ona mora samo paziti na frizuru i ponijeti kišobran i paziti kako će ispasti na fotografijama. Posveta je to mnogim ženama koje su se našle u sličnim situacijama s mnoštvom blokada i prepreka te se nikako nisu uspjele ostvariti onako kako zaslužuju.
Iako smo u 21. st. i dalje je, da prostiš, mnogo teže u RH uspjeti ako si žena, dobiti priznanje da si pametna i sposobna.
Vidim u Julijaninom kulturnom i književnom djelovanju i Zagorkinu brižnost za jezik, za kulturnu baštinu, za narod, za pravdu, za jednakost, za feminizam.
Eto, draga Sonja, napisala sam ono što me duboko motiviralo, kao i uvijek, jer i ja sam, da prostiš, od onih koja slijedi svoje srce, uključim katkad i mozak, ali mi ne bude baš dobro pa ga u zadnje vrijeme isključujem nešto češće nego inače. Sad sam uključila i srce i mozak zato što sam tvojim čitateljima htjela poslati toplu poruku ljubavi iz bosansko-hrvatskoga lonca, da prostiš.
Tvoja Lada