piše: Lada Franić
Dragi Krleža!
Nakon 40 godina od Tvoje smrti ništa se, zapravo, u stanju svijesti i podsvijesti nije promijenilo. Svaka je Tvoja rečenica proročanstvo – kobno, smrtonosno, bez imalo iluzije i prostora za uljepšavanje ovoga našeg sirotinjskog i polupismenog naroda i života…
Velik si i okrutno iskren. I danas nas svaka Tvoja rečenica šamara…
Bio si u pravu, oduvijek, i kad mi se u zanosu mladosti činilo da pretjeruješ kao neki stari prdonja – sada je evidentno da je ono što si spoznao o evropskoj i hrvatskoj prošlosti, kulturi, književnosti, malograđanštini, predrasudama, politici – kristalno čista činjenica – bila tada i sada i ubuduće.
Počivao u miru, dragi Krleža! I oprosti im svima jer ne znaju, ne mogu spoznati, ne trude se.
Hrvatska šutnja je sad gora nego prije,
hrvatska mržnja je dublja,
jal jači,
kultura slabija.
Sada bi možda pisao “Pasti s ruba pameti” jer je rub, odnosno granica, davno pređena.
Ne može te se zaobići, preskočiti, umanjiti…nekako iskačeš iz prošlosti i blještiš, svijetliš, iako te zatrpavaju, gase, guraju u ćošak, a ti opet iskačeš…
Mislim da si Ti najhrvatskiji od svih književnika koje sam čitala.
Da je Francuska ili Njemačka imala Tebe… eeej!!!
Danas bi bio nacionalni praznik posvećen kulturi, jeziku, enciklopediji, književnosti. Održavali bi se festivali, nagrade bi se dijelile, igrale bi se predstavae, ej!
Da je??
Ali, nije…