VUKOVARSKI BRANITELJ Damir Plavšić: “Sve činimo da se ne zaboravi žrtva i stradanja Vukovara!”
izvor: Hrvatska katolička mreža/ autor: Hrvoje Josip Bišćan
Naš sugovornik Damir Plavšić umirovljeni je satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid, šest puta odlikovan, među ostalim i za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog. O Domovinskom ratu napisao je do sada tri knjige. Rođen je 1969. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu te je, nakon odsluženja JNA, preselio u Zagreb i počeo studirati veterinu. U lipnju 1991. godine dao je zadnji ispit s druge godine i odmah dragovoljno otišao u Vukovar braniti grad.
Gospodine Plavšiću, kako biste se sami predstavili?
Prije svega i iznad svega napomenuo bih da sam ja običan mali čovjek, katolik i praktični vjernik. Mislim da je to važnije od svega što ste vi naveli. Da, zaista, otišao sam u lipnju 1991. u svoj rodni Vukovar za pozivom svoga srca jer smo očekivali da će se nešto početi događati i da će doći do rata. Osjetio sam taj poziv i otišao braniti svoj rodni grad.
Vukovara se najčešće spominjemo u mjesecu studenom. U srcima ponajviše stanovnika Hrvatske ti dani izazivaju tiha sjećanja i suze, ali i ponos i zahvalnost. Međutim, Vi ste svih tih mjeseci bili tamo. Kako to da ste preživjeli? Jeste li u nekom trenutku osjetili Božju blizinu?
Uvjeren sam, zaista, da sam ostao živ samo zahvaljujući volji dobroga Boga. Toliko je bilo strašno u tom Vukovaru koji je u potpunom okruženju bio punih 88 dana, da je teoretska šansa da preživi čovjek koji tamo boravi toliko dugo bila svega 50%. Upravo pišem priču o životu civila u gradu Vukovaru i baš to spominjem.
Po našim je procjenama na grad Vukovar svakoga dana, u prosjeku, padalo oko 5000 granata. Možete li zamisliti kolika je ta brojka i kolika je opasnost uopće bila biti vani? A posebno smo izloženi bili mi branitelji jer smo morali biti vani, bilo na straži, bilo da smo vodili obrambene akcije protiv neprijateljske vojske.
Ratni put i Božja zaštita
Možete li nam reći koje ste položaje držali u gradu?
Moja postrojba, koja se zvala Desna Supoderica, od početka je rata, odnosno od 25. kolovoza kada smo uništili prvi neprijateljski tenk u gradu Vukovaru, branila jedini zapadni ulaz u grad koji, zahvaljujući hrabrosti tih mladića, nikada nije pao. Tek 31. listopada, kada je pala Prvomajska ulica na Sajmištu i kada je naša postrojba došla u potpuno okruženje, tek tada smo se morali izvući s tog položaja.
Dalje nastavljam borbu na liniji koja se zove Priljevo, a koja je zapravo bila jedina komunikacija između Borova Naselja i grada. Branimo tu liniju nas svega 18. Linija je dugačka oko četiri kilometra, a kada je pala ta linija napadao nas je Arkan sa svojim dragovoljcima, kolonom tenkova i, po procjeni, oko 400 do 450 vojnika. Na kraju se nastavljam boriti u Borovu naselju. Zahvaljujući dragom Bogu, kada je palo i Borovo naselje, nitko me od domaćih četnika nije prepoznao, tako da sam, zahvaljujući svemu tome, ostao živ.
Ostali ste živi, međutim, bili ste odvedeni u logor; prvi, drugi pa treći.
Kada je palo Borovo naselje, mi smo se trebali predati svi zajedno, civili s vojskom. Naši zapovjednici dogovorili su predaju i samo zahvaljujući njima, a posebno Marku Filkoviću, zadnjem zapovjedniku Borova naselja, koji je otišao na pregovore, ostali smo na broju. Dobili su tamo batina i on i ostali pregovarači, ali uspjeli su ispregovarati da se sva vojska i civili okupimo u krugu Tvornice Borovo. Zahvaljujući njemu i našim hrabrim zapovjednicima, svi smo ostali živi. Nas koji smo se predali 20. studenoga 1991. godine, odnosno sve muškarce od 15 do 84 godina, odveli su prvo u logor Stajićevo. Tamo su nas odmah na dočeku “razbili”, toliko da je krvi bilo na sve strane. Kasnije smo zbog neljudskih uvjeta života u tom logoru Stajićevo, a to je bila štala za krave u kojoj smo na cičoj zimi bili pobacani po betonu, ljudi počeli umirati i obolijevati. Potom su nas prebacili u logor Niš, to jest vojni zatvor u u kompleksu velikoga niškog zatvora, a na kraju u logor Sremska Mitrovica, odakle smo razmijenjeni u ožujku 1992. godine.
Kulminacija zla
Pretpostavljam da ste vidjeli puno zla. Može li se to ikako razumski objasniti i kako ste Vi uspjeli tamo sačuvati zdrav razum?
Zanimljivo pitanje… Vukovar je zapravo kulminacija zla kojim je bio opsjednut, naglašavam, manji broj pripadnika srpske nacionalnosti. U Srbiji se jako radilo na mržnji općenito prema hrvatskom narodu, zapravo na propagandi u kojoj su nas, branitelje Vukovara, proglašavali ustašama, koljačima koji ubijamo srpsku djecu pa od njihovih prstića pravimo ogrlice… Strašan je bio pritisak na ljude u Srbiji tako da su, nažalost, mnogi povjerovali u te laži i propagandu srpske mašinerije.
Ti srpski vojnici su se zaista prema nama odnosili kao da jesmo koljači, ustaše, ubojice i to je bilo strašno. Zaista je to bila nekakva kulminacija zla i nad civilima Hrvatima i, posebno, nad nama braniteljima. Zdrav razum sam sačuvao samo zahvaljujući dragom Bogu. Kadgod sam izlazio na teren, u sebi sam se kratko pomolio i obratio dobrom Bogu. Molio sam ga neka bude po Njegovoj, a ne po mojoj volji. S Bogom u srcu i duši uvijek sam išao van, ili na stražu ili u akcije i mislim da bez Boga i molitve ne bih sačuvao zdrav razum.
Početak od nule
Nakon oslobađanja, odnosno nakon razmjene, kako je tekao Vaš život? Vratili ste se na fakultet?
To poslijepodne, kada su nas doveli u Zagreb, otišao sam kod svoga strica koji je ovdje živio. Na sebi sam imao odjeću još iz rata koja je bila trula, puna uši, smrdljiva toliko da je meni bilo neugodno koliko smrdi. Kad sam došao kod strica i pozdravio se s ukućanima, odmah sam otišao u kupaonicu. Ondje sam svu tu smrdljivu, trulu odjeću skinuo sa sebe i pogledao se pred ogledalom.
Tek u tom trenutku sam shvatio da sam potpuno “gol” i da od nule krećem u novi život. To znači da u Zagrebu nemam ništa od svoje imovine, moj otac se vodi kao nestao (kasnije smo saznali da su ga ubili na Ovčari), u Zagrebu su majka i brat, nemam nikakva novčana primanja, nemam smještaj gdje ću moći spavati, gdje ću moći živjeti, nemam za hranu. Dakle, potpuna nula.
To mi je jako puno pomoglo da ne razmišljam o strašnim događajima u Vukovaru i u srpskim logorima. To mi je pomoglo i da ne obolim od PTSP-a. Zahvaljujući fakultetu, dragom Bogu i mojoj obitelji, uspio sam postići nešto u životu. Imam svoju obitelj, imam stan i to mi je sve i više nego dovoljno.
Završena tri fakulteta, poslijediplomski studij, Zapovjedno stožerna škola i… mirovina!
Niste završili samo jedan fakultet?
Apsolvirao sam Veterinu, ali nisam diplomirao. Onda sam diplomirao na Agronomskom fakultetu, smjer stočarstvo. Poslije toga radio sam, prvo u Ministarstvu obrane, pa u Glavnom stožeru gdje sam završio sve tri razine vojne izobrazbe, zaključno sa Zapovjedno stožernom školom koja je u rangu magistra znanosti. Na Ekonomskom fakultetu završio sam specijalistički poslijediplomski, a na kraju i znanstveni poslijediplomski studij.
Nakon svega toga, u 35. godini, u Glavnom stožeru Oružanih snaga pozvali su me da bi mi rekli kako za mene imaju dvije solucije: jedna je da me pošalju u mirovinu po odluci predsjednika Mesića, s nekom minimalnom mirovinom. Druga je opcija bila da zbog ranjavanja i premlaćivanja u srpskim logorima odem u invalidsku mirovinu.
To me zaista šokiralo jer sam od svoje 23. godine svaku noć što više učio jer sam htio završiti fakultet i steći što više znanja da bih sa svojim zapovjednim i ratnim iskustvom i svojim znanjem mogao doprinijeti razvoju naše konačno Hrvatske vojske. Međutim, dogodilo se to što me teško pogodilo, posebno emocionalno, da čovjek s 35 godina bude zapravo prisiljen otići u mirovinu, samo da ga se makne iz sustava u kojem zaista može maksimalno doprinijeti. Tako sam otišao u mirovinu, ali i nastavio pomagati našim hrvatskim braniteljima. Tada još Zakon o pravima hrvatskih branitelja nije bio baš takav kakav je danas pa smo osnovali Zakladu hrvatskih branitelja iz koje smo novčano pomagali najugroženijima, bolesnima i, evo, tako je otprilike počelo.
Pokretač glazbeno-scenskog spektakla “Plamen Vukovarskog svjetla”. Sada ste u invalidskoj mirovini, ali očito ne mirujete. Napisali ste tri knjige, a zadnjih godina obilazite Hrvatsku i svijet s predstavom “Plamen Vukovarskog svjetla”. Prema Vašoj ‘Bitki za Vukovar’, zajedno s poznatim HOS-ovcem Damirom Markušem-Kutinom realizirali ste istoimenu predstavu. Putovanja na predstave financirate sami, cijena ulaznica je 0 kuna, a imate samo jedan uvjet – da na predstavu dođu školska djeca i vide istinu o Domovinskom ratu. Zašto ste uopće krenuli postavljati predstavu i kako je osmišljena?
Hvala Vam na ovom pitanju. Prije šest-sedam godina, moj suborac Damir Markuš i ja susreli smo se na prosvjedu hrvatskih branitelja u Savskoj ulici. Razgovarali smo o tome da djeca i mladi o Domovinskom ratu danas ne znaju gotovo ništa. Posebno nas je pogodilo kada smo u našim odorama hodali gradom, a mladi su ljudi od nas s prijezirom okretali glave. To nas je pogodilo, ali smo zapravo shvatili da se to događa zato što ti mladi ljudi ne znaju što su sve prolazili ti obični, mali ljudi koji su bili ranjavani i mučeni u logorima, a da bi ta mladost danas živjela u slobodnoj Hrvatskoj. Kolega Damir Markuš i ja izdali smo svaki svoju knjigu. Damir je izdao knjigu “’58’. HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, a ja sam izdao “Bitku za Vukovar – Ne plači, moj dobri anđele”.
Te dvije knjige temelj su naše glazbeno-scenske predstave s kojom punih pet godina obilazimo Hrvatsku i svijet. Posljednjih pola godine proširili smo tu predstavu i napravili spektakl jer smo u predstavu ubacili glumu, tri filma, ali i ceremoniju donošenja i dijeljenja plamena vukovarskog svjetla.
Posebnosti predstave
Predstavu smo dosad izveli 199 puta u gradovima u Hrvatskoj i svijetu, a pogledalo ju je oko 96000 gledatelja. U predstavi je sudjelovalo više od 9.000 izvođača, glumaca, folklornih sastava, orkestara. Damir Markuš i ja imamo sasvim drugačiji pristup od svih ostalih koji bilo što prezentiraju o Domovinskom ratu. Naš je uvjet da se predstava mora organizirati za 0 kuna, a naši organizatori – gradovi, općine i udruge iz Domovinskog rata – ništa ne plaćaju meni i Damiru. Ni ulaz na predstavu se nikada ne naplaćuje i to je naš osnovni uvjet. Zaista nam je najvažnije da na predstavu dođu djeca i mladi, i to organizirano, jer sve što radimo, radimo za njih. Mi sami plaćamo svoje troškove, a poslije predstave ponudimo svoje knjige. Koliko prodamo knjiga, toliko pokrijemo troškova i nekad smo u minusu, nekad u plusu, od čega platimo tiskanje novih knjiga.
Mi smo skromni, obični mali ljudi, imamo svoje obitelji, situirani smo i nama ne treba nekakav novac, već smo se dogovorili da, dok još imamo zdravlja i snage, pokušamo djeci i mladima ispričati priču o stvaranju Hrvatske. Važno je i da kroz predstavu promičemo katoličku vjeru, domoljublje i zajedništvo hrvatskog naroda. Svega toga je danas, nažalost, sve manje, a 1991. i tijekom Domovinskog rata to je držalo nas i hrvatski narod. Pokušavamo u srcima djece i mladih probuditi plamen domoljublja, katoličke vjere i zajedništva hrvatskog naroda. Obojica kažemo da je naša predstava uspjela, ako uspijemo dotaknuti samo jedno mlado hrvatsko srce.
Gostovali ste širom svijeta. Gdje ste sve gostovali i je li bilo nekakvih problema na gostovanjima, bilo u svijetu, bilo u domovini?
Ima problema, možda čak i više u Hrvatskoj, s obzirom da u našem filmu pričamo i o postrojbi HOS-a koja je sudjelovala u obrani Vukovara, njih 58 na početku.
Nažalost, mnogi gradovi nam otkazuju gostovanja, iako je sve za 0 kuna i nema nikakvih problema. Mnogi ravnatelji škola se boje da se uopće spomene ime HOS-a. Imali smo zbog toga dosta problema u mnogim gradovima. Napadali su nas da predstava propagira ustaštvo, iako mi s ustaštvom nemamo nikakve veze, niti u filmovima niti u našim obraćanjima. Ovo je potpuno antiratna predstava u kojoj propagiramo sve osim rata, odnosno mir i mirno rješavanje sukoba. Djeci i mladima moramo prenijeti poruku ljubavi i vjere, a to je u suprotnosti s bilo kakvim nasiljem.
Vukovarskih branitelja je u kolovozu 1991. bilo manje od dvije tisuće. Iako ovaj razgovor vodimo uoči Dana obljetnica žrtve Vukovara, treba li o Vukovaru govoriti samo na ove dane? Zašto je najveće herojstvo Domovinskog rata tako sakriveno od javnosti? Kako smo to uopće dopustili kao društvo?
Iskreno, ne mogu vam dati konkretan odgovor na to pitanja. Zanimljivo je da do danas, konkretno o bitki za Vukovar nije snimljen niti jedan film. A ta bitka za Vukovar se zaista se može uspoređivati s, primjerice, Alamom ili Staljingradom. Pazite, Vukovar je 88 dana u potpunom okruženju od početka rata branilo samo 1803 hrvatska branitelja!
U bitci za Vukovar je poginulo oko 950 branitelja, a ukupno je danas poginulih i nestalih 2725 ljudi. Od 1803 vukovarska branitelja s početka rata živo nas je, po mojoj procjeni, ne više od 300. Da je snimiti nekakav film, da ljudi vide važnost te bitke za cijelu Hrvatsku i hrabrost mladića koji su goloruki, s Molotovljevim koktelom, trčali na tenkove. Tenku od 42 tone zaista ne možete napraviti ništa, ali to je nešto što bismo voljeli objasniti mladima, koliko je zapravo domoljublje nekad jače od tenkova, oružja i bilo čega drugoga.
Značenje Vodotornja za branitelje Grada-heroja
Prije otprilike dva tjedna otvoren je obnovljeni vukovarski Vodotoranj. Što Vama to znači?
Vukovarski vodotoranj je tijekom obrane Vukovara nama jako puno značio, jer su na Vodotornju naši dečki svakoga jutra uspravljali naš hrvatski stijeg. Nama je puno značilo nakon buđenja vidjeti da se gore vihori naš hrvatski stijeg, da se Vukovar i dalje drži i da se borimo. Njima je to jako smetalo i oni su svim mogućim sredstvima pokušali srušiti Vodotoranj, čak su ga gađali s brodova s Dunava. Vukovarski vodotoranj primio je 642 izravna pogotka granatama svih mogućih kalibara! Međutim, nisu ga uspjeli srušiti te je i onda i danas postao i ostao simbol otpora i neskršivosti naše Hrvatskog naroda, a isto tako i bitke za Vukovar. Meni osobno sve to silno puno znači i 17. studenoga ću u Vukovaru prvo otići na Vodotoranj. Silno sam ponosan što je napokon obnovljen i što naši ljudi mogu doći gore.
Vukovar je Grad-heroj i grad Heroja. Po vašem mišljenju, kako bismo najbolje mogli očuvati uspomenu na žrtvu njegovih stanovnika, ali i branitelja koji su dolazili iz cijele Hrvatske te iz inozemstva? Sjetimo se Jean Michela Nicoliera…
S gledišta hrvatskog naroda može se reći da je Vukovar grad Heroja i Grad-heroj. Međutim, u mome srcu to je grad koji su branili skromni i mali ljudi, srca ispunjenih katoličkom vjerom i domoljubljem. Mi sebe nismo gledali kao heroje već upravo kao obične, male ljude, ali uvijek smo bili s Bogom i Bog je bio uz nas. Zapravo je Bog kroz nas, obične, male ljude napravio čudo. Grad Vukovar je pao, iako moji suborci kažu: ‘Nemoj reći da je pao, nego da je privremeno okupiran’, a istina je jedno i drugo.
Kako je rekao Siniša Glavašević, grad nisu građevine, grad su ljudi i taj plamen u srcima naših ljudi sačuvao je samo dragi Bog. Dali smo veliku žrtvu, ali mislim da je ta žrtva pomogla da se stvori slobodna i neovisna Hrvatska. Vukovar je danas obnovljen, u Vukovaru život ide dalje, ali mnoge sudbine su još jako teške. Mnogi zločinci, silovatelji i mučitelji nisu osuđeni nego se slobodno šetaju našim hrvatskim gradom Vukovarom. To mi je posebno teško i tu naše pravosuđe mora odraditi svoj posao. Boli me srce, ali pouzdam se u dobroga Boga i vjerujem da će sve doći na svoje.
Sve učiniti da se Vukovar nikad ne zaboravi!
Moram priznati da se iz našeg razgovora kod Vas nikako ne može primijetiti neka ogorčenost, bijes ili mržnja na ljude koji su činili zlo…
U svome životu općenito, kadgod se postavi neko pitanje, razmišljam o tome kako bi Isus Krist postupio u određenoj situaciji. Kada su naši ljudi prošli svu kalvariju, i za obrane Vukovara i u srpskim logorima, ja sam u srcu i duši oprostio sve što su radili meni i mojoj obitelji. U tom trenutku, kada sam iskreno sve oprostio, u tom trenutku osjetio sam neobjašnjivo olakšanje. Poslije toga krećem kroz život i i nekako trudim se i borim svim silama da se ne zaboravi.
Mladi moraju učiti iz povijesti kako ne bi dopustili da se našem narodu u budućnosti dogode ovakve ili slične stvari.
Gospodine Plavšiću, hvala Vam za ustrajno svjedočenje i nastojanju oko istine o Domovinskom ratu. Želimo Vam da održite što više predstava širom domovine i svijeta, kako bi svjetlo Vukovara obasjalo što više ljudi!
Hvala i vama što se i vi sjećate grada Vukovara i heroja obrane grada. Neka dragi Bog na sve nas spusti svoj blagoslov!