Pulsko-padovanski povjesničar Egidio Ivetić na 330 stranica knjige pod nazivom “Povijest Jadrana. More i njegova civilizacija” piše o povijesti Jadrana kroz šest kronoloških poglavlja, počevši od vremena tisuću godina prije Krista do današnje Europske unije.
Knjiga je objavljena u izdanju Srednje Europe, a s talijanskog jezika ju je prevela Anita Buhin. Znanstvenicima ali i drugim čitateljima zasigurno će biti nepresušan izvor zanimljivih mapa, brojki i statističkih podataka o geologiji, klimi te ništa manje zanimljivih putopisnih zapisa….
piše: Branka Oreb-Jerković
Prilikom nedavnog boravka u Riminiju, gradiću na talijanskom dijelu obale Jadranskog mora, imala sam čast upoznati prof. Egidija Ivetića, rođenog Puljanina, koji godinama živi i radi u Padovi.
On je profesor povijesti Mediterana i ranog novog vijeka na Sveučilištu u Padovi te direktor Instituta za povijest Venecije, a u Riminiju je bio gost predavač na Forumu “Inner Wheel: Most mira”, u organizaciji te svjetske humanitarne organizacije žena.
Govoreći na skupu o povijesnim aspektima ali i aktualnim izazovima suživota na jadranskim obalama prof. Ivetić, inače autor više znanstvenih istraživanja, publikacija i knjiga na ovu temu, definirao je Jadran kao Sredozemlje Sredozemlja.
– U prošlosti definiran kao sinus, ušće ili zaljev, to je morski prolaz koji više od tisućljeća spaja istok sa zapadom. Protežući se prema jugoistoku oblikuje Italiju i Balkan. S njega se može opaziti nebo Levanta, vidjeti Alpe i osjetiti Srednju Europu. Još je početkom 20. stoljeća bilo rašireno mišljenje da Bliski istok počinje na njegovim balkanskim obalama…..– ističe naš sugovornik.
Njegova ambicija je – kako naglašava – proširiti krug ljudi zainteresiranih za iščitavanje povijesnih i kulturnih tragova koji se mogu pronaći i na današnjem Jadranu, te u još neosviještenoj ali svejedno prisutnoj jadranskoj civilizaciji.
Ako je suditi po interesu za Ivetićevu novu knjigu “Povijest Jadrana. More i njegova civilizacija” koja je koncem prošle godine prevedena i na hrvatski jezik (prevela Anita Buhin, op.u.), na dobrom je putu do ostvarenja osobne ambicije. Budući nije riječ o beletristici, makar mu ne osporavaju darovitost u esejističkom izražavanju, začuđuje oštrina kojom su se pojedini domaći recenzenti obrušili na Ivetićev opus.
Naime, autor smatra kako postoji široko rasprostranjena zemljopisna svijest o Jadranu ali izostaje osjećaj zajedničke prošlosti, čak i među samim stanovnicima uz obalu.
– Značenja Jadrana su mnoga, ali povijest oblikuje identitet koji svi prepoznaju ali malo tko razumije. Tijekom posljednja dva stoljeća došlo je do nacionalizacije mora i svođenja pomorskih regija na status periferije nacije – tvrdi on i dodaje:
– U Italiji se nakon 1991. godine javlja potraga za jadranskim identitetom prije svega kroz književnost da bi u Sloveniji i Hrvatskoj, koje su kulturološki bliže Srednjoj Europi, dominirala mantra o kolonijalnom odnosu Italije i posebno Venecije, što je, po njemu, sporno.
Svoj, drugačiji pogled na regiju dokumentirao je na više od tri stotine stranica punih povijesnih činjenica, mapa i toponima a kako bi nadišao razlike u gledištima na duga razdoblja opterećena ratovima i osvajačkim pohodima Ivetić pristupa Jadranu kao “jedinstvenom kulturnom prostoru, odnosno povijesnoj regiji koja omogućuje transnacionalni pristup izučavanju”.
“Mlečanin u Dalmaciji nije bio stranac, dapače, bio je zaštićen istim zakonima kao i domaće stanovništvo, to su ujedno bili i njegovi zakoni”, zapisat će povjesničar otvoreno polemizirajući s južnoslavenskom slikom koja Mletke doživljava kao kolonizatore i izrabljivače istarskog kamena, šuma i inog dalmatinskog blaga.
– Istočna obala Jadrana oblikovana je po uzoru na Veneciju statutima, pravnim i političkim poretkom ali i putem društvenih normi, umjetničkog stila te urbanizma a gradnja političkog suvereniteta bila je dvosmjeran proces u kojem ne treba isključiti sintezu gospodarskih i sigurnosnih interesa onih koji su vladali morem i onih koji su o njemu ovisili – tvrdi Ivetić, priželjkujući revidiranje uvriježenog stanovišta o dominaciji jačeg nad slabijim.
Zbog svega navedenog ističe da se i osobno osjeća prije svega – Jadrancem.
Zanimljivo je da se u knjizi spominje i izmišljeni lik iz Smojinog “Velog mista”, padovanski student dotur Luigi, kojeg Ivetić naziva paradigmatskim Jadrancem.
Na kraju razgovora pitala sam prof. Ivetića što misli o recenziji njegove knjige iz pera splitskog kolumniste Jurice Pavičića.
U podužoj recenziji knjige “Povijest Jadrana…” splitski novinar Jurica Pavičić u Jutarnjem listu je između
ostalog napisao:
– ….U Ivetićevoj slici Jadrana se ne prepoznajem. Ne prepoznajem u njoj ni sebe, ni svoju obitelj i regiju. A kad to pišem, pišem kao netko tko se iz temelja i suštinski osjeća kao Jadranac: kao Jadranac, zapravo, puno više nego kao Hrvat.
“Povijest Jadrana” je knjiga s puno vrlina kojoj se vrijedi vraćati.To je svezak čovjeka koji puno zna, štošta ga zanima i svašta je vidio. No, u tu su knjigu na jednoj suptilnoj razini ugrađene dvije mitomanije dviju nacionalnih ideologija. Jedna od njih je ona talijanska, s hegemonističkim mitom o imperiju koji je barbarima dao da se napiju iz kaleža civilizacije i prosperiteta. Druga je hrvatska nacionalna ideologija s njezinim mitološkim “mi smo oduvijek bili zapad” kičem.
“Povijest Jadrana” gladi i timari te obje mitologije, dajući im razloga da se čitajući knjigu osjećaju dobro.
To je dovoljan razlog da se ja dok je čitam ne osjećam dobro – napisao je Pavičić.
– Nije me štedio – veli on uz smiješak – kopirali smo njegov tekst objavljen u Jutarnjem listu i na fakultetu (Sveučilište u Padovi, op.a.) smo ga analizirali….
– Znate, prije svega sam humanist i istraživač, bavim se povijesnim činjenicama, ne bih se upuštao u komentare Pavičićeva viđenja koje je po mnogo čemu sporno.
– Napisao je da mu se ne sviđa dio Vaših teza, odnosno dio koji ne spominjete?!
– Zapravo, napisao je na kraju recenzije da se zbog mojih navoda ne osjeća dobro….
– Kad Vas put nanese prema Splitu mogli bismo organizirati okrugli stol na ovu temu?!
– Rado ću doći, već ovog ljeta kada sa suprugom budem na godišnjem odmoru u Korčuli – obećao mi je prof. Ivetić.