Iz naše arhive/ objavljeno 24.11.2020.
piše: Mirela Marasović, socijalni pedagog/ Caritas
Predavanje zadnjeg bloka, izobrazbe za sistemsku terapeutkinju, treće i zadnje godine, na Helm Stierlin Institutu u Heidelbergu, nije se moglo održati u prekrasnoj, rustikalnoj vili instituta, Vili imena Schmeil, nadomak dvorca koji krasi taj predivini grad i njegovo obzorje… jako ga volim, najstariji je sveučilišni grad Njemačke… nekad davno, da je život tekao drugačije, bio bi to grad u kojem bi studirala… njegova stara jezgra podsjeća na zadarsku Varoš… na Zadar…
Seminar je ovog bloka bio online. Korona ima drukčije planove…pa susret uživo nije bio moguć. Fali…ali nema veze, bit će…treba još i završni kolokvij, treba certifikacija, im tu još malo posla, a bome i unutarnjih procesa koji trebaju vremena…
Tema je bila duhovnost, žalovanje, tuga, rastanak i oproštaj… Sva tri dana sam te pojmove vezala uz pojam smrti…uz što drugo i da ih vežem?
Ipak… na kraju puta, ona nam je ultima ratio… od nje pobjeći ne možemo…
Ta tri dana sam se isključivo kognitivno doticala gradiva, pa su mi se misli vrzmale oko pitanja…Kako pojasniti petogodišnjem djetetu da mu je mama umrla? Kako mu objasniti gdje je ona sada…i kako pomoći u procesu žalovanja, u procesu prihvaćanja činjenice da je nema, da je nikad više neće biti…kako utješiti, kako ublažiti bol i kako izdržati tuđu tugu, svoju tugu, tuđu usamljenost i strah…kako i sam preživiti takav scenarij… kako se oprostiti…kako pustiti… mogla bi ovako nastaviti do sutra…uvjezban je to tok misli…vrlo dobro poznat.
Pogotovo pitanje… Kako pustiti nekoga da ode bez da zapravo ode…
Mozak je fascinantan organ, rado se drži već poznatih scenarija i ne odstupa često od naučenih obrazaca ponašanja…treba vježbe, zahtjeva vremena, iziskuje snage…i sve sam se tako, nekako olako provijugala kroz ta tri dana predavanja, uz skripte i bilješke, slušalice, pauze i žongliranje s dvoje djece… neobično, ne uznemiravajuće… i bilo je dobro do momenta dok se nisam počela osjećati sigurno, dok nije bilo potrebe za održavanjem unutarnjih, zaštitnih zidina… čula pitanje:
Koliko puta u svom životu ljudsko biće ugine, prije nego na koncu svog živovta konačno umre?
Lijepo pitanje, višeznačno… zanimljivo… nešto se pomaknulo u meni… probudilo moj interes… nešto što se protekle dane i sate krilo… u najdubljim dubinama… s jedne strane nešto mekano, nježno… želi čuti više… hoće i samo doći do riječi… a s druge strane… ono nešto grubo, sarkastično… nemilosrdno… drilano na preživljavanje… dominantno… de matre ti, nemoj da ja sad moram o odlascima, oproštajima i tim sranjima… u glavi mi odzvanja… daj odjebi… nema broja rođeni, nema… nastavim slušati… pokušavajući utišati glas u sebi… nastavi i profesor postavljati sada bistra i kristalno jasna, ciljana pitanja… sistemska… terapijska… ona ključna, ona koja otvaraju novi prostor, nove dimenzije i perspektive… koja, kad dopustiš jako bole… rasplaču, razoružaju, oslobode… liječe…
Koliko puta si se morao oprostiti bez da si to htio?
…polako me i profesor iritira, njegov miran, staložen glas… polako mi se ruke znoje… borim se s porivom… jednim, drugim, petim… poklopiti laptop… stati baš tu… odustati… pobjeći…
…sljedeće pitanje…
Koliko puta si otišao bez mogućnosti pozdrava?
…jebalo mater, on se meni ruga… spiritualnost… možda mi se i onaj gore ruga, ne bi bilo čudno… znao je On to i prije raditi… nasmijem se nekako lagano, zatim histerično… srećom, ne čuje me nitko… mikrofon isključen, a u prostoriji nitko osim mene… i tih pitanja… zauzimaju naglo sav prostor u kojem se nalazim… kao da su zaokupirala i sav zrak u prostoriji… naviru mi slike…rasprostiru se momenti, godine, sjećanja, razdoblja i osjećaji… nečujno se rasprostire i bol…
S kim se nisi dostojno pozdravio, a trebao si?
Uslijedilo je i sljedeće pitanje… scene, isječci i minijature proteklih desetljeća se spajaju… lica voljenih… nepreboljenih osoba… skrpalo me sve od jednom… nastojim disati, shavtit o kojoj se lekciji ovdje upravo radi i što se to u meni javlja… odvija… nisam znala ni da postoji, niti da je tema… jer uvijek sam se, kako se sada čini, bavila samo pitanjem… kako pustiti, a da ne pustim…
Koliko puta si otišao, a da si svjesno ostavio nešto za sobom?
Koji ritual oproštaja imaš?
Postoji li kultura oproštaja u tvojoj familiji?
…čujem glas svog ćaće:
Ljiljo, pakuj! Noćas krećemo!
Začuđeno pitanje moje mame:
Ma gdje ćemo Joso? Jesi li ti normalan?
…na kauču baba i dida, zgaženi od tuge… jecaju, plaču, ljube, grle…na kapiji… tri, četiri kilometra niže… stoji tetka Marinka, baka i djed… i oni grle, drže, miluju… meni sedam godina… more isplakanih suza… tuge, jada… sve nekako boli… tko ima vremena žaliti?… treba preživljavati…
Koliko puta ugine ljudsko biće? Je li to pitao?!
…ubrzan mi puls… unutarnji monolog utihnuo…izmjenjuje se kulisa, drugi čin, isti likovi, ovaj put zvoni telefon…mi u Njemačkoj, izbjeglice, bez putnih sprava, bez slobode kretanja…umro did Anto… isti onaj, koji je sedam godina ranije sjedio na kauču i gorko plakao…jednostavno i prerano preminuo…na sahranu ići ne možemo…na sahranu otišli nismo… pozdravili se nismo, isplakali jesmo… ne sjećam se… mi to tako prebolimo… valjda… barem mislimo da prebolimo…mi odcijepimo sijekirom sve što boli, nastavimo…poput onih životinja koje si dio tijela odgrizu kad je oštećen…ubij me sad, ne znam kako se zove…
S kim se nisi dostojno pozdravio, a trebao si?…
Još je bilo tih slika…još kofera, policije noću..aerodroma…kolodvora…suza…usamljenosti i neizmjernog žaljenja i tuge…slomljenih srca…tuđih…mojih…uglavnom mojih…a imam samo jedno…
I tu, tog momenta je, dok sam slušala ta pitanja, nešto, što je nekad davno napuklo…sjelo napokon opet na svoje mjesto…da se razumijemo, ništa drugačije bilo nije ni kad je dida Vlado umro…Ni godinama poslije, kad sam otišla na te grobove svojih djedova, ukopanih u tuđini, daleko od zemlje na kojoj su rođeni…nisam dozvolila prostora tuzi, žalovanju…ni tada se nisam dostojno oprostila…a trebala sam…
Koji ritual oproštaja imaš?
…nemam rođeni…ja to jednostavno spakujem, uguram negdje u najdublji dio sebe i tu stoji kao i sve ono drugo, teško kamenje koje nikad nisam naučila pustiti…odbaciti…odložiti…koje nosam sa sobom zadnjih trideset punih godina…nešto duže, nešto kraće…ali sve je još tu…
A ti?…kako ti žaluješ?…koliko već traje?…do kad će trajati?…koji ritual ti imaš?…ili nesretno kao i ja…Sav taj teret nosiš grčevito sa sobom?