piše: Mirela Bajlović Marasović
Tako brzo proleti pola godine…ni okrenula se nisam, a već se uhvatim kako mi tok misli teče tim drugim, stranim i nekako mojim jezikom.
Sve mi bilo novo, a poznato …daleko i tuđe. Sve tuđe, a ipak ljubazno, civilizirano, sve u fino …falilo mi te ljubaznosti tamo kod nas, mislim kod njih …u Hrvatskoj. Ovdje nije bitno tko sam, što sam … a ipak nekako i je, što sam duže tu …
Polako sve sjeda na svoje. Cure u vrtiću, hoće „essen“ i „trinken“, piti i jesti rijetko spominju, no spominjemo mi od nekakvog straha da neće jednog dana znati što to znači na njihovom očinskom jeziku …maternji teško mogu izustiti…
Nikako mi unatoč i priznatom magisteriju sociologije nije jasno zašto bi to trebao biti SAMO maternji jezik kad je i ćaća jednako odgovoran za to dijete …ali to je neka druga tema i nema veze s ovim tu.
Nego, nije lako skupiti svojih pet stvari, dvoje djece i krenuti u neizvjesno, započeti novi život tu gdje ti djeca imaju pravo na sve …“i sok u prahu“, rekao moj Emil prije nego sam se sama išla uvjeriti u to …od kad smo došli, niti jedan jedini put nisam pomislila da ćemo biti gladni, da će nam zafaliti nečega …ovdje jedemo i ribu i teletinu kaže moja susjeda Katica iz Niša.
No potaknulo me nešto drugo na pisanje. Mislim da je to ljutnja, srdžba, gnjev i onaj davno spomenuti „osjećaj koji se zove poraz“…tako ga je opisala Antonija…na sve one koji su godinama ovdje, a stalno kukaju, dok mljeveno miješano mesu mogu kupiti i po 1, 69 Eura, 400 grama sira, salame svake vrste i gajbu mineralne vode po istoj toj cijeni ili jeftinije, ako se odluče za pet ambalažu…i na one koji su ovdje, pa dođu u Hrvatsku i glume nedodirljive, i na one koji su u Hrvatskoj nedodirljivi jer su im mater i ćaća dali preko leđa sirotinje mogućnost da budu nedodirljivi…
I prije svega me ljute i svi ovi naši migranti koji dođu u Njemačku, pa su bijesni jer eto ne razumiju se u te papire, oni čuli od tesara Drage i Šime nešto sasvim drugo…znaju bolan naši ljudi, tu su dvacet godina, a ona u ratausu traži sad neki erlabnis koji Drago i Šime niti ni ne znaju vala da postoji…ne mogu naći stan, za sve treba termin, fertrag, ama milijon dokumenata.
I eto, oni bijesni na te Njemce…i nitko od njih mi se čini nije bijesan na one dolje, kod nas, kod njih…u Hrvatskoj, zbog kojih su morali otići…nitko nije bijesan ni na one kojima će i narednih 500 godina biti dobro…jer eto nakralo se na vrijeme…ostali oni koji vole trpiti, kukakti i nekolicina onih koji se bore s vjetrenjačama…ali nitko nije bijesan na jad i čemer u kojem živi…osim mene i moje Antonije…
Hm, još je najluđe u svemu ovome to, što mi je i dalje stalo i što me muči stanje naroda zvanog Hrvati…ma bježi od naših u Njemačkoj, nemoj raditi za njih makar ti pamet smeta, zajebat će te garant…Ima nešto u tome, ja ih izbjegavam u širokom krugu…jer znate, „kod nas ovdje u Njemačkoj“ tu se priča po NAŠKI (što obuhvaća sva tri jezika bivše Juge, jer znate svoji smo, ne pričamo srpski, hrvatski ili bošnjački, nego NAŠKI), ali kad dođemo na URLAB, e onda smo veliki Hrvati, Srbi, Bosanci, Hercegovci, e onda smo velike Hrvatine i spremni smo za dom samo kad je vrijeme URLABA…a zapravo smo samo i dalje one iste šuge koje smo bili i prije URLABA jer smo u svemu ovome zaboravili tko smo, što smo, kud idemo, dokle i zašto…zaboravili smo se pobuniti…
I nema veze, jer onima dolje, koji su ostali…mislim da je njima i večeras najudarnija vijest koje je boje bila današnja Kolindina haljina…samo nam dajte panem et circenses…kruha i u našem slučaju cirkusa…cirkusu nikad kraja, a kruhu?
Bože čuvaj Hrvatsku, mi smo stigli u Njemačku…a šta tugujete, ovdje je FIL ŠTRESS, no doći ćemo vam na URLAB u gladnu NAŠU čim otopli…joooj radi se u toj Njemčkoj puno…
… ali ti se i plati – zaborave kukavci napomenuti.