U prodaji je novo, dopunjeno izdanje zbirke ljubavne poezije “Ninočka Vasiljevna”, Svena Adama Ewina, autora nepoznata građanskog identiteta čije stihove i Hrvatski glas Berlin sa zadovoljstvom već godinama redovito objavljuje u posebnoj rubrici.
prilog: Sonja Breljak
Nakon što je u ljeto prošle godine na zahtjev čitatelja a u izdanju Časopisa za kulturu Kvaka, tiskana i u jesen 2019. u Zagrebu i promovirana “Ninočka Vasiljevna”, zbirka ljubavne poezije Svena Adama Ewina, evo lijepe vijesti za one koji je do sada nisu uspjeli nabaviti ili im je jako prirasla srcu kao i za sve ljubitelje stihova ovog pjesnika nepoznata građanskog identiteta – Ninočka Vasiljevna doživjela je svoje drugo, prošireno izdanje i već je u prodaji!
Naime, osvježena novom naslovnicom, te dopunjena brojnim i novim, do sad u tiskanom izdanju neobjavljenim pjesmama koje u cjelini, izvrsno strukturirane, čine uzbudljiv ljubavni roman u stihovima, “Ninočka Vasiljevna” dolazi pred čitatelje u izdanju Društva za afirmaciju kulture Presing, Mladenovac, Srbija.
Za izdavača se potpisuje Predrag Milojević dok je urednik knjige Predrag Crnković.
Knjiga ima 126 stranica, 96 pjesama (22 više nego u prvom izdanju), tiskana je u 300 primjeraka i cijena joj je 500 dinara.
U promidžbenom prilogu na Konkursiregiona koji prati Presingovo izdanje Ninočke Vasiljevne, pjesnik, kritičar i bloger Branislav Dimitrijević piše:
“Ko je Sven Adam Ewin i ko je, na kraju, Ninočka? Mislim da nema čoveka koji piše ili čita poeziju na internetu ili makar samo na Fejsbuku, a da nije postavio sebi ovo prvo pitanje. Ja svakako jesam i to mnogo puta. Razlozi za to su lako razumljivi – u eri hiperinflacije svega, a naročito poezije i pesnika, gde je lakše pronaći rudnik zlata u dvorištu nego opštu popularnost ili makar kakvu takvu priznatost i prepoznatljivost, neko odlučuje da piše pod pseudonimom. I to kako!!! Veštinom i talentom, poznavanjem domaćih i svetskih pesnika i jezikom koji su i svaki za sebe na izuzetnom nivou, a ovako sakupljeni skoro da nemaju pandana.
Knjiga Ninočka Vasiljevna navodi nas na naredno pitanje: Ko je sad ta Nina?
Kroz sibirske stepe, tundre i borove šume, kolibe i zaleđena jezera, Sven nas vodi kroz svoju ljubav, kroz ženu koja je stvorena da voli i da bude voljena, ponekad mazna, ponekad hirovita, Ninočka je sve ono što žena može i treba da bude. Sve ono što volimo i što nam smeta kod žena, ali ih, uprkos tome ili baš zbog toga, volimo još više.
Pišući skoro naizmenično ponekad u šekspirovom sonetu, ponekad u slobodnoj formi, Sven Adam Ewin ovim pesmama potvrđuje da se radi o reinkarnaciji starih majstora.”
—
Dakle, eto nam opet pitanja koje se ponavlja iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu:
Tko je Sven Adam Ewin? I tko je, na kraju, Ninočka Vasiljevna? Na ono prvo pitanja stiže nam, u trenutku jedini mogući, a najvažniji odgovor kojim se zadovoljavaju i brojni ljubitelji poezije ovog autora – izvanserijski, vrhunski poeta!
Odgovor na drugo pitanje u zbirci je “Ninočka Vasiljevna”, ovoga puta još detaljniji, u dopunjenom izdanju i s brojnim novim pjesmama. Pročitah cijelu knjigu u jednom dahu.
Neću vam odati kako završava ovaj ljubavni roman u stihu, otkrijte to sami u druženju s poezijom i drugim izdanjem “Ninočke Vasiljevne” Svena Adama Ewina.
NINOČKA VASILJEVNA
Brezova šuma. Gljive. Krajolik pitom.
Rekoh: – Ja Sven sam. Ona odvrati: – Nina.
Djevuška bješe punjena dinamitom.
Bila je bomba. Protupješačka mina.
Sve dalje s Ninom bilo je neizbježno.
Iz nje su u me gledale ženske ale.
Kad sam ih rukom pomilovao nježno,
Poput ptica, sve su se rascvrkutale.
Mada su njene usnice bile slatke,
Rusku je tugu skrivala u dnu oka.
Bila je Volga. I vatra sa Kamčatke.
Ko Sibir hladna, a ko Bajkal duboka.
Bila je bajka. Bila je skaska drevna.
Bila je moja Ninočka Vasiljevna.
OČI NINOČKE VASILJEVNE
pitao sam mužika
gdje živi ninočka vasiljevna?
on je izvukao nož
bacio ga uz fijuk tri vrste dalje
i zabio ga u priprostu brvnaru od ariša
tamo stupaj rekao je
otvorio sam vrata od brezovih oblica
spavala si obnažena
s leptirom na trepavicama
kakvu boju očiju imaš?
bilo bi lijepo da su modre
pomislio sam
nisam čekao da se probudiš
uzeo sam kist i naizmjenično umakao u Jenisej
pa u nebo
pa u potočnicu pa u lan
i obojio šume i livade u plavo
i tvoju kolibu u akvamarin
i sve ptice u modro
i tvoje oči više nisu imale izbora
NASELITE SIBIR I MNOŽITE SE
Ninočka i ja smo se toliko voljeli,
Da je naša ljubav postala javna.
Mi smo se goli ljubili u granama,
U travama,
U vodi.
Nama su klicale zvijeri
Dok su pravili svoje mlade.
A onda nas je na zub uzeo
Strašni Bog Šume Sibirske.
U osvetničkoj ljubomori,
Oboje nas je pretvorio u stabla jabuke
I posadio na dva suprotna kraja livade.
U moju krošnju
Naselio je zmije
U njenu
Ptice.
Dok su moje zmije puzale po njenoj krošnji,
A njene ptice kljucale oči mojim zmijama,
Mi smo se voljeli tajno
Pod zemljom.
Korijenjem.