Marica Žanetić Malenica
Vonj rodnoga otoka u tebi oduvijek ćutim
K’o i moji stari kojima bilo si i piće i hrana
Krepki nektar loze što na škrtoj zemlji traje
I meni k’o njima
Neba si dar, Božja mȁna
Kad nazdravljam danima veselja il’ utapam bol
U čaši koja krije tugu otprije
Drug si koji obraze zdravljem mi rumeniš
Krv na tren užgaš
Kao da mošt u meni vrije
Dnevnu dozu užitka k’o vješt ljubavnik pružaš
I utjehu naklonošću onog tko za mene mari
Svakim gutljajem zaborav il’ sjećanje nudiš
Jer do istine nije mi ni stalo
Nek’ i nadalje je traže Latini stari
Sladim se tobom iz kristalne čaše na visokoj nozi
Aromom ugađam nosu, trpkim okusom nepce gostim
I dok te ispijam hedonistički polako
Zahvalna zemlji, Suncu i lozi
Sve grijehe bez imalo kajanja
Milostivo sebi oprostim