Marica Žanetić Malenica
pradjed je mnoge pjesme spjevao
dok je pustim morem plovio, pijesak vadio
ljubu svoju pjevom dozivao
djed je pjesme svojega oca pjevao po sjećanju
dok bi krv i muku vinom vodnio
u predvečerja davnih ljeta
tetke su u bilježnice grafitnim srcem
npočešljane misli slagale
rukopisom neispisanim, pučkoškolskim
majka je pisala tek dopisnice i kratka pisma
u rječnik za strane riječi recepte je zapisivala
riječ se u njoj nije nastanila
mene je izvukla iz maca
ima nešto nedokučivo u genima…
u krvi… u riječi…
u daru Božjem ili, možda, križu
kako za koga