piše: Marino Ninčević
Pandemija Korona virusa u kojoj se nalazimo pokazuje gdje smo, kakvi smo i tko smo. Pokazuje kakva nam je Država, Crkva, društvo, kakvi smo kao pojedinci…
Društvo je sastavljeno od pojedinaca, a kad se otvaramo drugima i prihvaćamo brigu o njihovu stanju, tada se i društvo u kojem živimo neminovno mijenja i postaje otvorenijim i boljim.
Međutim kad stvaramo društvo u kojem se brinemo samo za vlastita prava i vlastitu zaradu tada i društvo nužno postaje loše, zatvoreno i nepovoljno za život.
Ako ne osjećamo nikakvu odgovornost prema drugima, tada nema ni zajedničkog dobra, jer nastavljamo razvijati „bezobzirnu kulturu“, u kojoj nam nije previše stalo do činjenice koliko ljudi svakodnevno među nama umire, ne želimo shvatiti što i kako proživljavaju zdravstveni djelatnici po bolnicama, dvoranama, šatorima, suosjećamo s tisućama onih koji su završili na bolničkim krevetima i aparatima…
Životna obaveza svih nas je da svakog dana postajemo čovječniji, tj. da postanemo čovječni. Taj proces je dug, a ponekad i bolan. On uključuje rast prema slobodi, otvaranje srca drugima, prestanak skrivanja iza maske ili zidova straha i predrasuda. On znači ostvarivanje i otkrivanje naše zajedničke ljudskosti.
Pozvani smo se mijenjati i surađivati u svrhu postizanja zajedničkog dobra, ukoliko se to ne dogodi imat ćemo mnogo strašnije posljedice od onih koje sada osjećamo.
Mi nismo spasitelji svijeta, mi smo tek ljudska bića, obuzeta slabostima ali i nadom, pozvani da zajedno, svakodnevno i u ovo vrijeme pandemije mijenjamo svijet i učinimo ga boljim mjestom za život.