Volim Balkan i jug Europe
piše: Alida Bremer
Sestra mog djeda po majci rodom iz Hrvatske se poslije Drugog svjetskog rata udala za Albanca i s njim osnovala divnu, jako solidarnu obitelj. Danas njihova djeca žive raštrkana po cijelom svijetu, jedan mi rođak živi u Kanadi i također ima prekrasnu obitelj u kojoj se svi međusobno odnose s puno ljubavi, poštovanja i topline.
Prije točno godinu dana se starija od njegove dvije kćeri, prava ljepotica i ujedno kanadska poslovna žena, udala za albanskog glazbenika.
Vjenčanje se održalo u Prištini, a rođak mi je poslao video kako navečer vodi svoju kćer na veliku proslavu.
Balkan je tu susreo Hollywood u najljepšem smislu riječi: Moj rođak je zgodan muškarac koji vodi svoju kćer u lijepoj bijeloj haljini do jednako zgodnog supruga. Na videu možete čuti mladu kako upozorava oca na engleskom: ′′Ne plači!” Otac i kći su na prilazu proslavi sami i iz dvorane već dopire glazba, zatim njih dvoje počinju skupa s glazbom koja je sve jača pjevati albansku pjesmu koja se zove ′′ Moja kći ′′, pjevaju je i kad već stignu u dvoranu i stanu pred mladoženju, koji se veselo smije. Mogu gledati ovaj video iznova i iznova, i uvijek mi navru suze radosnice.
Može biti da mi ljudi s Juga ne pronalazimo pretjerano dobra i mudra politička i ekonomska rješenja, to bismo trebali naučiti, ali moramo sačuvati svoja srca. Naša srca. Naše osjećaje, naša prijateljstva, naše obitelji. Naše običaje, naše recepte, naše pjesme.
Znam da se trebamo mijenjati, da moramo postati tolerantni, razbiti nacionalističke i patrijarhalne obrasce. Ali trebamo zadržati svoj humor i sposobnost širenja dobre atmosfere. Trebamo sačuvati našu sposobnost za ljubav.