tekst: Edit Glavurtić
Puno je loših vijesti bilo ovog prosinca, puno bolesti, straha, osamljenosti. Nikad daljine nisu bile dalje, susreti neizvjesniji, a Božić tiši.
Mnogi će blagdane provesti daleko od svojih dragih. Ali, preživi se i to. Teško je, ali prođe.
Preživjela sam takve osamljene Božiće, kad je sve oko mene prštalo od svjetla i veselja, a meni se činilo kao da sam na dnu mora, na kraju svijeta i usred noći koja nikad neće završiti. Nitko nikada nije bio tako sam, i tako uplašen kao ja, mislila sam.
I ako u svemu ovome postoji nešto dobro (a uvijek i u svemu se nađe barem zrno), onda je to nada da ćemo nakon ovoga možda bolje razumjeti što znači biti sam za Božić (i kako je teško biti sam uopće), pa ćemo možda biti malo obazriviji i bolje razumjeti one koji nikog svoga nemaju.
Blizina drugog ljudskog bića je svjetalce koje i svijetli i grije i sva blistava rasvjeta svijeta i raskošni stolovi prepuni hrane, ništa ne vrijede ako ih nemamo s kim podijeliti. Ovaj Badnjak, bolje nego ijedan prije njega, pokazuje koliko smo jedni drugima važni.
Od srca želim da sačuvamo nadu i zahvalnost, jer sve što čovjeku doista treba opisuje nekoliko jednostavnih riječi. Onom tko to razumije, i skromna smreka okićena jednostavnim ukrasima je – Betlehem.