piše: Nada Landeka
Lijepo se prisjećati djetinjstva. Ili mladosti! Naročito od prije dvadesetak godina, dok su još dječica bila mala, a vrijeme je bilo bitno drugačije nego danas. Umjesto za kompjuterom provodilo se vrijeme na obližnjoj livadi, u dvorištu, naganjajući loptu, ili zabavljajući se sa brojnim prijateljima na neki drugi način, najčešće u vatrenoj igri.
U svakom slučaju gotovo sva djeca su bila živahna, razigrana, nestašna. U tom nestašluku znalo se dogoditi i da načine štetu. Onako nenamjerno, nesvjesno, ne pazeći na okolinu, i na društvo oko sebe. Nekad je to bila poderana jakna, ponekad razbijeno staklo, a često je znala i lopta pogoditi dragog prijatelja, ili ne daj Bože, čak i kamen.
Tada je bila nužno potrebna hitna intervencija od strane starijih. Obično bi se mama jednog djeteta obratila majci drugog djeteta, prigovarajući joj kako je njezino dijete neodgojeno, zločesto, ne zna se ponašati, a u najtežim slučajevima znala je majka povrijeđenog djeteta čak i onog drugog proglasiti divljakom. Teške su to bile situacije za onu majku koja je trebala kazniti svoje dijete, naročito ako nije bila sklona kažnjavanju. A ni ljubav prema djetetu nije joj dozvoljavala da bude prestroga.
No, majka ozlijeđenog, ili povrijeđenog djeteta također lako ne posustaje, i ona voli svoje dijete i očekuje pravednu satisfakciju. Želi da nestaško bude kažnjen. Zloćkova majka najprije se pokušava izvući, a potom shvativši da druga strana neće lako odustati, okrene se prema svom djetetu, glumeći strogoću a iz očiju joj isijava blagost i ljubav. Njezino dijete ne zna bi li se smijalo ili bi ju gledalo zabrinuto. Zna da mu majka ništa neće, i da je sve to samo gluma, prolazna grimasa za publiku.
Eto, upravo ta scena prošla mi je kroz glavu u situacijama kada se djeca Hrvatske, građani, žrtve pravosuđa, obraćaju Ministarstvu ili Vladi koja bi trebala biti MAJKA svima. No sve majke nisu iste i ne gledaju s jednakom pažnjom i ljubavi na svu svoju djecu. Na jednog gledaju očima majke a na drugog očima maćehe.
Kad prigovorite radu sudaca, pri tome obraćajući se nadležnima, očekujete da će Vlada, Ministarstvo i u njima vodeće ličnosti poduzeti one radnje koje su potrebne da bi sankcionirale nestašnost. Očekujete da se zločestoća ili nepažnja, grubost prema drugome (pa makar ta grubost bila iskazana u nemaru prema strankama i nepoštivanju zakona, ili nesavjesnom obavljanju dužnosti), biti kažnjena. Nadate se dobrom, odnosno, nadate se pošteno odmjerenom prigovoru ili odgojnoj mjeri.
Često vam se dogodi, da umjesto da se sankcioniraju nestašluci, Majka se okrene prema vama i na vas digne ton!
Ili, što vas totalno zateče, vas izgrdi, ili čak kazni, umjesto krivca, zato što ste uopće spomenuli da bi vas njezino milo dijete moglo povrijediti ili vam načiniti štetu.
Ljudi u poznijoj dobi, koji su odrastali u obiteljima sa više djece znaju da čak i rođena Majka ponekad zna biti nepravedna i da ne postupa svaka Majka jednako sa svom djecom. Tada u srcu nastaje teška ljubomora, zavist, nezadovoljstvo, pa i bunt. Bunt često zna bujati, rasti, doseći nivo totalne eksplozivnosti, jer najgora od svega je nepravda.
Ministarstvo pravosuđa RH, poput MAJKE koja jedno čedo voli više, drugo manje, a pojedine ni malo, voljenoj djeci (sucima) dijeli packe. Pri prigovoru strane osobe, koja se osjeti povrijeđena ili oštećena postupanjem nestašnih i zaigranih sudaca postupa blago poput majke koja pokušava srediti situaciju bez podizanja tona i bez stege.
Onako, formalno, podignu ministar ili njegovi savjetnici upitno kažiprst i pitaju:
„Jesi li? Jesi li zaista takvo nešto uradio!“
„Nisam Mama, znaš da ja to ne bih nikad“ – kaže nestaško, a u sebi se podsmjehujući.
Misli, mama me previše voli da bi išla u detalje istraživati. Nju lako mogu zavarati. Dovoljno je da ostanem pri svojoj tvrdnji da nisam ništa učinio loše, i ona će mi odmah povjerovati. I nastavi sa svojim tvrdnjama, a kad vidi da ju je sasvim pokolebao u njenoj strogoći, još prebaci krivnju na drugu stranu.
Majka gleda u svoje čedo, s još uvijek podignutim kažiprstom desne ruke:
„Gle, sada ti neću ništa, ali pripazi, ne valja se tako ponašati. Čuješ li, treba biti dobar, treba biti dobar!!“ ponavlja Majka sve tiše, čekajući da majka drugog djeteta nestane iz vida, a onda se blago nasmiješi svom djetetu pomilovavši ga po glavi.
Nestaško sudac, posluša svoju majku Ministarstvo, smijuljeći se u sebi;
„Jesam ih, i ovaj put. Znao sam, ma svaki put mi oprosti, dobra moja Mamica!“
I krene nazad igrati se, a usput prvog prijatelja, onako iznenada trkne nogom da nitko ne primijeti, tek toliko da mu pokaže da se nije ni malo prestrašio!