NA KRAJU 2020. GODINE I UOČI 2021. GODINE
piše: Dražen Radman
U ovoj 2020. godini nismo mogli mnogo toga, ali…
Nismo mogli izaći u kafić ili restoran ili…, ali smo mogli sjesti sa ženom, mužem, prijateljem na neki zidić uz termosicu s kavom, čajem… ili prošetati negdje gdje nema uobičajene buke.
A mogli smo i sjesti, bez uobičajene žurbe, sami sa sobom pa pred Bogom, moguće, po prvi put upitati za neke važne stvari…
Nismo se mogli susresti jedni s drugima licem u lice, već polu-licem u polu-lice, ali smo mogli malo pažljivije jedni drugima vidjeti oči kako se cakle i što je u njima. Oči su, kažu, ogledalo duše.
Nismo mogli jedni druge pošteno zagrliti, ali smo ipak mogli malo bolje jedni druge osjetiti, zagrliti iskrenom i jednostavnom brigom, čak i onda kad nismo bili u fizičkoj blizini. Jedan je poziv, tako, znao biti vrlo dragocjen i topao.
Nismo (mnogi) mogli raditi i zaraditi za obitelj kao prije, ali smo mogli raditi na zbližavanju s tom obitelji u ovom zimnom vremenu – kao nikad prije. Mogli smo se poigrati starih igara, sjetiti starih priča, otvoriti nova poglavlja u odnosima…
Nismo mogli ići na utakmice, ali smo mogli sami, u međuvremenu, odigrati dobro u nekim svojim utakmicama. Mogli smo, tako, u ‘obrani’ prekinuti ‘protivnički napad’ ili u nekom ‘napadu’ dati ‘gol glavom’ u kojoj nije bilo ni straha ni frustracije.
Nismo mogli odlaziti na koncerte, ali smo mogli pažljivo osluškivati o čemu se to oko nas i u nama radi te koje to note svira naše srce. Pa smo, možda, mogli prepoznati čak i one note koje smo mi sami svirali, a bile su krive, čega do jučer nismo bili ni svjesni jer nam je sluh postao oštećen u kakofoniji svakodnevnih kolotečina.
U 2020. godini nismo mogli gotovo ništa planirati u svezi budućnosti, ali nam je to moglo pomoći da razmišljamo o vrijednoj istini kako ‘stvari’ zapravo i nisu (baš) pod našom kontrolom. Tako, mogli smo, s druge strane, razmišljati o našoj duši pred Bogom danas, pred Bogom sutra…
Također, u 2020. godini nas je obilježio virus koji nam je, poput niza drugih tegoba, ugrozio fizičko zdravlje. Ali, u isto vrijeme smo mogli razmišljati i o virusu straha, gorčine, mržnje, samosažaljenja, depresije…, koji nam ugrožava unutarnje zdravlje i ima dublji, dalekosežniji učinak.
U nekoliko navrata, pogodili su nas potresi sa strašnim posljedicama po mnoge, ali smo u katastrofi mogli pomoći drugima, osjetiti ih u teškoj nevolji. Mogli smo zaboraviti na svoje (manje) nevolje, pružiti im, barem privremeno, osjećaj da nisu sami. Mogli smo zaboraviti čak i na neka naša međusobna ‘vječna suparništva’ i suvišne, bezvezne bitke.
Da, jasno, većina želi što prije zaboraviti 2020. godinu, ali je ta godina, mislim, svakako Božji znak odozgor. Znak nama kao narodu, kao pojedincima… Među ostalim, i znak da razmislimo kako to ‘hodamo, ovako maleni, pod zvijezdama’. I je li to uopće hod ili puzanje.
Dakle, 2020. godina nas je prilično potresla, ‘izbacila iz cipela’, što i nije (uvijek) posve loše. Jer hod u istim cipelama, ‘veslanje po istoj ruti’, često vodi, polako ali sigurno, prema nekoj provaliji ili vodopadu.
Na koncu, na vrijeme da kažem, očekujem još težu i nezgodniju 2021. godinu, s okolnostima koje se neće sručiti samo na nas, nego i (na)daleko šire.
Ali, isto tako očekujem da će veliko mnoštvo pojedinaca među nama biti ozbiljno p(r)otreseno na način da ćemo zakukati možda i po prvi put kako treba pred Bogom, tražeći od njega oprost jer nismo (uopće) marili za njega ili smo ga shvaćali samo kao onoga koji je ‘zadužen’ da pomogne: mome zdravlju, mojoj djeci, mome poslu, mojem planu, mome, mome, mome…
Kao posljedicu tog vapaja, usred još nezgodnijih okolnosti, očekujem da će se mnogima dogoditi taj mir u duši, taj velebni Božji mir. Mir koji nadilazi svaki strah, svaki oblik virusa i potresa.
U tom smislu, dragi moji prijatelji, bili vjernici ili ne, želim da vam 2021. godina bude možda i najbolja, a ne najgora godina u životu.
Jer, nekako, mislim da neće biti previše prostora za nešto između.
Božji blagoslov bio sa svima vama!
Od srca,
Dražen
Split, 31. prosinca 2020.