piše: Slavica Jurčić
Ulazak u novu godinu meni se čini jadan.
Dojam koji ostavlja sve ovo što mi se desilo u staroj godini, sva trauma od pandemije, potresa, straha za drage mi ljude, meni je otklonio blokadu pisanja.
Potrebno mi je da iskažem svoje osjećaje bar na ovaj način.
Od 2015. godine administrator sam grupe Asperger Hrvatska. Osjećaj koji nosim sve ove godine da našoj djeci treba mir i zaštita od vanjskih utjecaja nagnao me je da se obratim vama, Hrvatskom glasu Berlin, čitateljstvu i našim dragim urednicima.
Više od godinu dana povremeno kontaktiram s Natašom, mamom dječaka koji ima Asperger. Ona se s obitelji nalazi u Petrinji.
Danas sam pričala s njom. Pitala sam ju osjete li podrhtavanje, kako su djeca, imaju li pitke vode, grijanje, struju?
Voda je došla danas popodne, mislim da nije za piće, grijanje nemaju jer se dimnjak urušio.
U međuvremenu, u razgovor se uključio i suprug. Priča o svojoj sudbini. Do 25.12. radio je u Njemačkoj, tada je dobio otkaz, vratio se kući. Pitam ih puno pitanja i onda nastaje muk.
-Evo ga, potres- tihim glasom kaže Nataša. Meni je glas zapeo, čujem dječji glas u pozadini. Pitam ih jesu li dobro.
A nije dobro. Strah je stalno tu.
Danas je sahranjena i djevojčica koja je s njihovim sinom išla u razred. Znam da njihov sin, poput mojega, ne želi priznati i reći svoje osjećaje. Njima treba podrška, trebaju otići iz kuće dok se stanje ne smiri.
Majka mi nerado daje svoje podatke, i moli da ne tražim javno pomoć za nju, osjeća se neugodno. I zato sada ja vas molim za pomoć, u njeno ime.
Svi koji žele pomoći Natašinoj obitelji s troje djece od 15, 13 i 6 godina, neka se jave meni na Viber -0992727733 . Imam i messenger. A mogu vam poslati i podatke ako želite izravno pomoći ovoj obitelji.
Zahvaljujem u ime ove obitelji koja skromno i pokorno trpi posljedice potresa. Pokušavamo omogućiti dolazak ove obitelji u moju okolicu, bar da se djeca odmore od stresa.
Svima želim zahvaliti i čestitati novu godinu!