Djoko Erić
Ko je razdijelio nedjeljivo
izrezao na kriške i rekao
ovu jedemo danas a onu sutra
ko je sjenku nad zemljom nazvao – noć, a svjetlo – dan
i sve to razdrobio na sitne i još sitnije i još sitnije komade
e da bi mogao mjeriti neizmjerno
I držati se za nešto
kad mu se zavrti u glavi od straha od beskonačnosti
ko je izmislio spravu i dao joj ime – sat
da tikatanjem ubija trenutke
i gnječi ih među zubima
kao majmun kad trijebi buve iz svoga krzna
Zatvori oči i uši i pusti sve kočnice
potoni duboko u sebe do dna
i vidjećeš da tu nema ništa
niti šta nastaje niti nestaje
niti dolazi niti prolazi
samo vječnost jedna bez imena
pa kako onda reći da je nešto bilo
I da ga više neće biti
gdje je tu kraj a gdje početak
kad sve je krug i sve se okreće