Marica Žanetić Malenica
u meni više nema ljeta da me grije
zazirem od hladnoće, zima nek’ oprosti
snijeg mi odavna romantičan nije
tek zamka je za krhke mi kosti
u mene više nema oštra vida
u pahuljama ne razaznajem kristale
tek ledene kaplje nebeske vode ćutim
što na lice mi slijeću k’o ptice pȁle
u meni više nema k’o otprije snage
grudu da zaoblim, dobacim daleko
do neke meni duše drage
osmijeh spustim na usne joj meko
što sam joj bliže
sve manje volim zimu…
sve rjeđe gledam u bjelinu