Dragan Gortan
moj grad – ni zgrade
ni njihove fasade
ni taj silan promet
što me s jutrom budi
moj grad – to su ljudi
………………………………………………………………………………………………………………………..
OLGICA
U stanu nasuprot našem, tiho i nenametljivo, živi starica. Dijele nas dva metra hodnika i zid kroz koji često, već rano u jutro, dopire tiha pjesma.
Ponekad bi me izostanak pjesme zabrinuo, ali tad čujem kako zaškripe leteća vrata na prethodniku, pa zvuk ključa u bravi po čemu zaključujem da se, Olgica, kako je starici ime, upravo vratila iz kupovine u što me i uvjeri miris pileće juhe koji se za manje od pola sata počne širiti zgradom.
Te su je, devedeset i tri godine, koje nosi na plećima, savinule prema zemlji, nekako čudno izvitoperile u stranu, pa se ponekad doima poput zvijezde repatice čiji prostor savija gravitacija.
Ponekad nas prene zvono. Na vratima tad stoji Olgica s malom bilježnicom u rukama. U tu bilježnicu upisuje sva pranja i sve radnje svoje veš-mašine… i tako unazad pet godina.
Dobro jutro susjed… je gospođa doma? Poslije čujem kako tiho objašnjava… Uzela je vodu, točno u 14,32 ali mislim da ju nije izbacila…
Olgica nije vjernica… mislim reć… takvog je svjetonazora, ali to ju ne priječi da svaki blagdan prva čestita. Ovaj je Božić to učinila čak dvaput, najprije na Božićno jutro malo prije osam, a onda i u pola devet vjerojatno zaboravivši da je već bila.
Pretpostavljam da Bog ne mjeri ljudskim metrom i da za nju čuva lijepo mjesto među pravednicima. Volio bih da se mogu kao ona probuditi s pjesmom na usnama, a ja ustajem i ostajem nijem… tek ponekad pred večer ili noću napišem pjesmu, a treba pjevati svaki dan.
foto: Boris Baran
