Iz naše arhive/ objavljeno 09.07.2014.
piše: Božica Jelušić
U Petrinji i Sisku, na jedan dan. Pitam se kako je moguće da znam opisati centar Londona, a ne znam ništa o ova dva grada, u kojima stoji nataložena povijest mojega roda.
Osim toga, u načelu obožavam gradove koji imaju rijeku u njedrima, i mislim da ih svakako moram upoznati.
Petrinja je srce Banije, spomen joj seže od 13. stoljeća, kada je u posjedu knezova Blagajskih, a ovi je 1479. poklanjaju zagrebačkom Kaptolu. Utvrda iz 16. stoljeća bila je nekoliko puta rušena i građena.
Turci su ovdje doživjeli poraz, tri stoljeća kasnije uzdigla se građanska klasa, obrtnici, trgovci, majstori svih fela.
Danas u njoj obilazimo udobnu i lijepu knjižnicu, hladovit park sa vodoskokom, paviljonom, meteorološkom stanicom i divnim lipama i ginkom, šetamo uz Petrinjčicu i obnavljamo studentske uspomene iz Z-ove naprtnjače.
Lijepo je, pitomo, veoma likovno- oboje smo ponijeli olovke i boje, no dostajat će kamere, da zabilježimo trenutak, s nadom jesenskoga povratka.
Stolisnik miriše na kilometar, liječi nevidljive rane, a modri se šuškavac brani bodljikavom stabljikom, da ne bude ubran uzalud.
Gospodske divizme izlažu zlatne grivne, lipa domahuje zaboravom u cvijetu punom medene vrtoglavice. Lijepa je Banija, rastrta svilena šamija.
U Sisku se grlim s AGM-om na obali Kupe, i velim mu da je moj najdraži stih iz njegove riznice upravo onaj: “Imao sam srce, djetinjasto srce…”.
Vidim kuće puna dostojanstva, čak i pod oronulim fasadama. Jedna od njih, koju odmah detektiram, zove se Holandska kuća- svuda u svijetu rasuti su tragovi naših interesa i sklonosti.
Ulazimo u tvrđavu, uzorno obnovljenu, te po mirisima i znakovlju gonetamo prošlost: rimsku, hrvatsku, tursku. Kervave kronike glas i kmetska glava tvrda, koja se ne razbija jednim udarcem. Turska čalma i hrvatski kalpak, a krv je crvena svuda jednako i ne vraća se u tijelo, jednom ranjeno.
Što su mislili ljudi iz te žive prošlosti, kako su sanjali, što su bili skloni učiniti iz ljubavi ili ludosti?
Nikada neću znati.
Crvena cigla vezana čvrstim malterom,obilježena inicijalima poput tomova knjiga; čavli u hrastovim gredama, urezi u pamćenju, ribe u dubokom mulju i šlepovi uz obalu …
Naš kasni objed u sjeni oluka, u trokutastom dvorištu, čije točke pridržavaju bokate kule, kao kraljice u deset štirkanih podsuknji. Unutra, krhotine i predmeti drevne kulture, cijela drvena crkvica, kamin od bijele fajanse, listine, povelje, fotografije, memorabilije, oružje …
Netko se mudro dosjetio nazvati cijeli odjeljak “Zemlja mlinova i mostova”, i tu mi srce odmah veselo poskakuje …kao da sam u svome vlastitom zavičaju.
Povratak u predvečerje, trave svilene poput djevojačke kose, kuće drvene i kuće kočeperne, crkve koje se diče svojim patronima, rode u gnijezdu, loza od koje se i ove godine mnogo očekuje.
Prikladno, slušamo Mariju Tanase : BUN E VINUL i posve sretni idemo doma, zabilježivši ova dva grada kao mjesta budućih povrataka.
Da, zaista: neka nas samo zdravlje podrži, volje neće nedostajati, nikada.