tekst i foto: Daniel Pavlić
Svaki put kada se vratim s obronaka Zrinske gore, kada pregledam fotografije, meni su počnu tresti noge.
Jel´ u pitanju jedno od mnogobrojnih podrhtavanja tla, opuštanje živaca i mišića ili je to trenutak svjesnosti i strah? Ne znam. Neću to analizirati jer nikada neću dobiti dobar odgovor.
Ivan Jukić, mladić koji je organizirao i koordinirao volontere Pounja u Divuši, jutros me dočekao u Vatrogasnom domu kako bi zajedno odnijeli nekoliko paketa humanitarne pomoći najugroženijima. Ponovno je zasniježilo, a mi smo požurili prema selima oko Zrina da nam ne zabijeli staza.
Cesta mi je već postala poznata i znam svaki zavoj, gdje treba ubaciti u manju brzinu. Prekrasni krajolici ne odaju dojam da smo samo nekih sedamdesetak kilometara zračne linije od Zagreba. Prvo selo na našem putu je Buinja, no kako sam već posjetio zaselak Nožiniće, odustajem od sljedećeg zaselka jer mi proklizava auto na trošnom mostiću. Pričekat ćemo još koji dan da posjetimo jedinog stanovnika zaselka jer moramo se brzo vratiti u Divušu gdje čekamo dolazak humanitaraca sa Kastava kod Rijeke.
Stoga, jurimo u Rogulje posjetiti Dragicu i Iliju. Stigao im je kontejner. Nosimo im malo namirnica da lakše prežive ove teške hladne dane. Provode nas kroz kuću koja je još više raspuknuta. Još uvijek im je žuta naljepnica na prozoru, no vjerujem da će im ponovno doći statičar za procjenu štete, jer nakon njegovog dolaska, kuća je pretrpjela još mnoštvo podrhtavanja…
Ilija nam pokazuje pročelje svoje devastirane kuće. prisjeća se kao dijete da su graditelji ispod dume kuće htjeli napisati godinu završetka kuće. On je sjedio na travi i promatrao jednog od graditelja. On je napisao brojku jedan, a zatim svoje kolege zidare pitao: Kako se piše broj 9? Uz njihovu asistenciju još uvijek se nadzire brojkama ispisana godina 1952. Dragica i Ilija nam pokazuju svoj novi dom, kontejner kojem još nije priključena struja, ali njih to ne brine – doći će već neki električar da spoji struju. Osmijehom prkose svim podrhtavanjima tla…
Pitam svoj prijatelja Ivana, bismo li krenuli prema selu Lotinama gdje smo iz daljine na brijegu vidjeli divlju mačku kako bježi u šumu. Tko zna, možda je uhvatim objektivom?! No, nisam imao sreće, a ni vremena za foto safari. Brzo se spušta mrak, pa smo požurili u selo Lotine.
Selo je veliko, naseljeno rijetko, no ipak ima ljudi. Pitamo jednu ženu koja nosi na tacni ručak u susjednu kuću ima li oštećenja kuća, a ona kaže da je slijedimo.
Vodi nas u jednu zaista devastiranu kuću. U njoj sjedi Dragan (mislim da mu je to ime) Kordić. Bolestan je i susjeda mu nosi ručak. Iza njega kroz zid vidim dvorište. Donijeli smo mu namirnica.
Ivan me zove da izađem brzo iz hodnika, jer iznad mene je greda po kojoj hoda mačka. Betonska greda se ljulja. Nije sigurno ni zadržavati se ovdje a kamoli živjeti.
Pitam susjedu jel´ bio tko od statičara? – Kakvi statičari, vi ste prvi koji su uopće ponudili pomoć! – ljutito reče.
Šalje nas dvije kuće dalje, kod bake Savke Lotine. Kucamo joj na vrata. Izlazi nasmiješena starica. Pokazuje nam pukotine. Kupaonica se skroz razvalila, pa je s vanjske strane zida naslonila neki rđavi lim da pokrije pukotinu. Skromna je, ne želi ništa, no kaže da ako itko može da joj to malo zakrpa. Nije ovdje nikog bilo da joj kaže jel sigurno za boraviti u kući ili ne?! Pokušat ću nekog dovesti za par dana, kada sam joj rekao da ću doći na kavu. Naravno, prešutio sam da ću joj donijeti kavu…
Vraćamo se niz Zrinsku goru do Divuše. Tamo nas čeka Jasna i njena ekipa koja je stigla iz Rijeke. Donijeli su krcat kombi pun hrane, potrepština, odjeće, obuće, te hrane za pse. Odlaze ubrzo doma, jer kombi se ne smije ugasiti, pretpostavljam da je u pitanju akumulator. Kažu da će sljedeći tjedan doći ponovno.
S Jasnom nas je spojio moj prezimenjak iz Rijeke Saša Pavlić, čovjek koji je pješačio iz Rijeke s onim velikim križem prema Zagrebu. Ljudina velikog srca. Jasna je jedna od humanitarki za koju nema prepreka. Kamo sreće da je više ovakvih ljudina!
Pozdravljam se sa Ivanom i njegovom ekipom koja će sljedećih dana podijeliti ovu humanitarnu pomoć svim onim zaboravljenim ljudima sa obronaka Zrinske gore.
Na putu prema doma posjećujem Dušana i Anku Vinčić. Kažu da koriste kamp kućicu no hladnoća je prevelika. Nosim im namirnice no oni skromno kažu da dadem nekom kome više treba.
Dušanu sam obećao da ću pokušati naći onaj aparatić za pričanje, jer on nema glasnice, a dok pokušava pričati, napinje se iz pluća. Žao mi tog čovjeka. Vidi se da je ljudina, šaljivđija. U svoj toj nevolji obilježenoj crvenom naljepnicom, on uvijek nađe smisao za šalu, a oči su mu pune suza. Takvi su ljudi Banije!
U Kostajnici posjećujem Gordanu koja je dobila kontejner pa ćemo kamp kućicu odvesti nekome kome treba. Čekamo da malo prođe ovaj hladni val koji je izgleda upravo na vrhuncu. Donio sam Gordani namirnice i grijalicu. Znam da je malena no, veće nemam. Kaže da su joj već dvije grijalice pregorjele.
Hladno je u kamp kućicama i kontejnerima, znam. Između ostaloga, svi ti ljudi se boje velikih računa struje. Strah od potresa, strah od egzistencije i strah od života.
I taman dok sam kod Gordane ispred njenog kontejnera s turskom zastavom (donacija Turske) zove me Saša Pavlić. Pita me što je potrebno da skupe za sljedeći dolazak za tjedan dana?
Grijalice, čizme, prašak za pranje, lijepa riječ i topli zagrljaj. Zagrljaj koji će ugrijati stanovnike naših banijskih mrtvih sela.
..
