tekst i foto: Daniel Pavlić
Kako sam voditelj jednog EU projekta u Udruzi KAS iz Siska, namijenjenog umirovljenicima naše županije, a koji je sufinanciran iz Europskih socijalnih fondova, uslijed novonastale situacije zbog potresa, prilagodio sam ga realnim potrebama. Stoga smo se organizirali da posjetimo najudaljenija i najizoliranija sela podno Zrinske gore kako bi pružili psihosocijalnu pomoć ugroženima.
Tako smo jučer ponovno izašli na teren Daša i ja, dok su nam se pridružili i volonteri s terena koji su željeli pomoći u podjeli humanitarne pomoći. Ivan i Dušan su nas dočekali ispred DVD-a u Divuši gdje smo aute natrpali hranom, robom i sanitarnim potrepštinama. I tako smo krenuli put Zrinskih Brđana, na zapadni dio općine Dvor podno Šamarice.
Prvo smo posjetili obitelj Ivković. Tamo nas dočekuju braća Milan i Ljuban. Kažu da je majka u staroj kući na brijegu, no ona nije umirovljenik. Milan nas poziva u svoj dom, kuha se kava. Sjedimo i razgovaramo.
– Znaš da sam prije mjesec dana bolovao od corone. – kaže nam Milan.- Mene baš sve hoće. Imao sam visoku temperaturu, pa su me prebacili u Sisak. Tamo me testirali pa pokazalo da nemam coronu. Onda je došao neki visoki doktor pa me pitao jesam li išao na normalan ili brzinski test. Rekoh da je bilo na brzinu. Ma nikako ne na brzinu, nego ponovno na normalni test reče mi doktor bez ikakve maske. Objasnio mi da je on imun na coronu. A ja stalno razmišljam kako ću se vratiti kući jer vozilo koje me dovezlo u Sisak, već odavno otišlo. Bože, kako sad da se vratim kući ako me ne zadrže jer već se i mrači?! I nakon toga dolazi doktor da mi priopći da imam coronu, a ja mu reče Hajd hvala Bogu da je imam! Ne moram više razmišljati kako ću se vratiti kući!
Milan mi priča o svojim operacijama kičme, bruhu, dijabetesu… Nije mu komisija priznala invaliditet, iako je od svoje 8. godine invalid. Vidljivo je da ga život nije milovao. Spominje mi da ima mjesečno ispod 500 kuna da preživi. Ne žali se, kaže da ima i gorih od njega. Potres mu je zdrmao temelje i ne radi mu više TV. To mu je najviše žao, jer mu je to bio jedini prozor u svijet…
Iako nema od čega živjeti, nosi na stol narezanih kobasica da probamo banijske specijalitete. Ostavljamo mu nešto humanitarne pomoći, vode i odlazimo dalje.
Dušan nas vodi do još jednog zaselka Švrakarice gdje na vrh brda živi obitelj Medaković. Na žalost Ivanov i moj auto kližu i ne možemo se popeti na zaleđeni brijeg. Ostavljamo na cesti aute i nastavljamo pješice. Nosimo namirnice i grijalice. Kuća ima žutu naljepnicu, ispucala je skroz. Daša razgovara sa Medakovićima koji opisuju trenutke velikog potresa. Strah je još prisutan jer još uvijek podrhtava. Kažu da nemaju kud. Život je surov, no živjeti se mora…
Nakon što smo se dobro zgrijali, pozdravljamo se i spuštamo prema autima. Pada mrak, a Zrinska gora se bijeli pod snijegom. Obasjava je veliki puni mjesec.
Skoro će punih mjesec dana od tog kobnog potresa, a svaka kuća koju viđamo ima pukotine. Iako su ove trošne kuće već bile oštećene od zuba vremena, ovaj potres ih je sad dokrajčio. Kao da su došle do kraja svog postojanja, kao kada čovjek dođe do kraja svoga života. Te su drvene tradicionalne kuće grijale mnoge generacije, a sada kao da se opraštaju sa svojim posljednjim stanovnicima. Lijepa, razbacana, banijska, mrtva sela. Toliko imaju pridjeva da bi mogla biti lijep scenarij za neku knjigu ili film. No zasad su u tišini, bez dimnjaka, dolaskom noći iščekuju svoju sudbinu, baš kao i mještani. Ostaju i dalje zaboravljeni i od Boga i od Vraga…
