Iz razgovora s Dragicom Rajčić Holzner, dobitnicom Švicarske književne nagrade 2021. za knjigu “Glück”/ “Sreća”
prilog: Sonja Breljak
foto: Ayse Avaz
Berlin-Zürich-Innsbruck/ To posebno volim, kad pročitam, otkrijem ili budem tamo gdje se naši iseljenici – znanstvenici, umjetnici, glazbenici, književnici… izdignu iznad svih brojnih što su jezik kojim govore s mlijekom majčinim upili, pa osvoje najviša priznanja i pohvale za svoj rad. Rašire mi se pluća od ponosa i suze od radosti krenu kao da mi se radi o najmilijima.
Tako i prošli tjedan kad otkrih objavu kako je Dragica Rajčić Holzner dobitnica Švicarske književne nagrade 2021. za knjigu “Glück”/ “Sreća”. Uistinu, koja sreća!
Ugodno iznenađena tom viješću a u nelagodi radi mog slabog poznavanja autorice i događaja u Švicarskoj, prenosim i objavljujem na ovim stranicama informaciju Švicarskog ureda za kulturu o nagradi Dragici Rajčić Holzner.
Ujedno, prebirem po virtualnom svijetu, čitam i redove nagrađene autorice i saznajem i za netom preminulog oca iz ovih tužno-trpkih i duhom Dalmacije ispunjenih redova: “Ono kad dobiješ nagradu za najbolju knjigu godine u Švicarskoj i usput ti umre Tata koji bi kao i uvik pita, a razumiš li ti šta pišeš kad si je pisala na njemačkom a plus možeš li kupit Mercedesa sebi napokon?”
Objavljeni tekst o švicarskoj književnoj nagradi Dragici Rajčić Holzner šaljem linkom na znanje: Hini, Večenjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Matici… Prilog s Hrvatskog Glasa Berlin prenijela je Matice iseljenika, pa Glas Hrvatske, zatim portal Grada Kaštela a potom i Slobodna Dalmacija u tiskanom izdanju… Stvarno me dotakla objava Dragice Rajčić Holzner na objavu vijesti o nagradi u Hrvatskoj. Govori puno i o našem općem odnosu prema iseljeništvu: “Slobodna Dalmacija- Traum; nach 50 Jahren auf der Cover von Kultura zu sein – Witz ist: es steht nur ein Satz aber Hauptsache Foto um paar Tage Stolz des Vaters verfehlt wie in der Ballade von dem toten Soldaten von Bertolt Brecht “Der Sommer zog über die Gräber her Und der Soldat schlief schon” (Slobodna Dalmacija – San; Na naslovnici Kulture biti nakon 50 godina – Vic je: rečenica je samo jedna, ali glavna je fotografija, za nekoliko dana je propušten očev ponos, kao u baladi Bertolta Brechta o mrtvom vojniku “Ljeto se preselilo nad grobove A vojnik već spava.”
Zadivljena sam onim što je ostvarila Dragica Rajčić Holzner u Švicarskoj: “Halbgedichte einer Gastfrau”, “Lebendigkeit Ihre Zürick”, “Nur Gute kommt ins Himmel”, “Post bellum”, “Buch von Glück”, “Warten auf Broch”, “Liebe um Lieb”, “Glück”…te brojne nagrade, priznanja i stipendije, počevši od 1987. godine, pa sve do posljednje, ovogodišnje.
U želji saznati i prenijeti i više o životu i radu Dragice Rajčić Holzner, pretvorih moju radoznalost u nekoliko pitanja, na koja je autorica vrlo brzo i odgovorila.
Gdje ste rođeni? Pronašla sam različite podatke u opisima vaše biografije?
– Ja sam rođena u selu Radošiću u Kaštelanskom zaleđu 1959. godine, djevojačko prezime Bralić. Nakon devet mjeseci moja obitelj zajedno s bakom seli u Kaštel Stari gdje žive do sada moja dva brata i majka s obiteljima.
Je li Vaše djetinjstvo, rano školovanje bilo ispunjeno ljubavlju prema pisanju ili je ta sklonost otkrivena kasnije?
– Moje djetinjstvo je bilo ispunjeno pričama bake o Radošiću i pjevnim pjesmama iz pjesmarica, čitanjem Slobodne Dalmacije i enciklopedije biljnog i životinjskog svijeta, jedan svijet odmaka od svijeta ili između svjetova jer je tata napravio kuću ispod brda na osamnom mjestu blizu željezničke stanice gdje je tada radio. Moja baka je bila napismena kao i cijela njena generacija i siromašna tako da je usmeno prepričavanje bio jedini put prenošenja znanja i emocija, pjesme su bile normalni dio svakodnevnice. Ja sam počela pisati već u drugom razredu osnovne škole i od tada i objavljujem – najprije recitacije u Crkvi, onda Radost, Modra Lasta, Mogućnosti, Svijet, Vikend Arena… govorim iz sjećanja.
Što nosite u sjećanjima iz djetinjsta, koje slike, ljude, događaje, doživljaje?
– O svom djetinjstvu sam već toliko pisala književno da je to napisano dio mene pa se ispričavam ako pripovjedam donekle izmišljeno djetinjstvo. Rat u kojem je ubijen djed 1942. od talijanskih fašista i priče bake, sloboda igranja, mašte, izmislila sam posebni jezik za sebe i brata od pet godina da možemo pričati što želimo ja i brat. Škola i neslaganje vjeronauka i svetonazora materijalizma, ljubav prema knjigama ili bolje rečeno, gutanje knjiga do sada u potrazi za drugim, nekim pravim svijetom istine i mašte. Selidba u centar Kaštel Starog, oproštaj od djetinjstva s deset godina, slaba sozijalizacija s djecom, još veći nagon za čitanjem. Gimnazija u Splitu, igra odbojke u Kaštelima, prvi javni nastupi s pjesmama u galeriji Galić. Vođenje literalne sekcije u Gimanziji Ćiro Gamulin.
Živjeli ste u Hrvatskoj, Australiji i Švicarskoj, gdje ste i u kojem vremenu bili najzadovoljniji?
– Živjela sam kratko u Australiji, onda u Švicarskoj četrdeset godina ( u Kaštelima 17), zatim sam se vratila 1988. u Kaštela i bila tri godine do 1991. Imam troje djece i seleći se zadnji put prisilno teško mi je reći gdje sam bila najzadovoljnija. Bila sam toliko zaokupljena radom, odgojem djece da na svaki predio svoje biografije gledam kao na notwendigkeit – jednu vrstu neumitnosti u kojoj sam pokušavala pronaći smisao i vidjeti horizont a to jest, stvoriti odrasle vrijedne ljude, sve drugo je bilo podređeno toj želji.
-Što je za vas bilo najteže a što najljepše u „tuđem svijetu“. Gdje se osjećate „kod kuće“ i doma?
– Osjećaji gdje i kad sam kući i doma su tokom vremena i doživljaja u životu nekako oscilantni, ja mislim da sam ja doma kad jedem bakalar i čujem Olivera a more ne smijem ni spomenuti.(Opaska, prekjučer sam ga vidjela jer stižem sa sprovoda tate.)
Iskusili ste i profesiju novinara? Je li taj rad donio potrebno iskustvo, znanje, nove spoznaje koje su kasnije koristile u spisateljskom radu?
– Novinarski rad je bio moj izbor u Švicarskoj a radilo se o novima za strance na području kantona St. Gallen gdje sam tada živjela, jako ga cijenim, treba biti kratak, točan i jasan, koliko mi je pomoglo pogotovu u pisanju kazališnih djela gdje sam citirala izmišljene natpise.
–Počeli ste s poezijim na hrvatskom jeziku, je li bio težak taj prijelaz na njemački jezik kao jezik na kojemu pišete?
– Milslim da ja uvijek pišem na svom jeziku koji govori što mislim a znakovi na papiru su jedni li drugi ali meni te podjele kojim se bavi književna znanost su malo mnogo strane. Upravo spremam jedno predavanje o toj temo za sveučilište Cork u Irskoj i dublje razmišljajući o upotrebi jezika svaki put se nađem u dilemi tko, gdje i kako smije izražavati svoje mišljene a da ne bude ponižen jer nema “dobar” jezik. Komu pripada književnost, znamo da je Marko Marulić pisao i latinski. Becket -francuski, Kindera francuski pored svoj materninjih jezika, ali oni nisu pisci jezika nego književnih djela. Prijelaz mi uopće nije (bar u mojim očima) bio težak je radim jedino što znam a to je pisanjem pokušavam sebi protumačiti tkz. vanjski i unutrašnji svijet.
Tko je na Vas imao najviše književnog utjecaja? Kad ne pišete, koga najradije čitate?
– O utjecaju je nemoguće govoriti, ja (kako rekoh) gutam sve što ima slova, utjecaji se usađuju u tijelo i postaju nesvjesni, ritam pjesama od Parun do Ujevića, cijela lektira i cijela donjokaštelanska knjižnica u kojoj je mirisalo na sumpor jer je bila poljoprivredna zadruga ispod, sve njene knjige su utjecale na mene, filozofija drage profesorice Melke Glavin u Gimanziji, s Kierkegardom sam diplomirala. Kasnije u Švicarskoj Ingeborg Bachmann, Hermann Broch o kojem sam napisala knjigu, i Robert Musil su moji krstitelji.
Koja Vam je nagrada, od brojnih dobijenih, najdraža, najpoticajnija?
– Najdraža mi je Lyrikpreis Meran u Italiji, predsjednik žirija je tada bio Johann Holzner, ušla sam u uži krug tri puta od svih pjesnika njemačkog govornog područja (anonimno). Kritike žirija sam uzela k srcu jer su realno govorili o tekstovima bez socijanih i konotacija o porijeku. Moj sadašnji suprug je prvi put tamo viđen bez da sam znala da ćemo se dvadeset dvije godine poslije vjenčati u Splitu i živjeti pored Rogoznice i Zurücha i u Innsbrucku.
Pronašla sam negdje kako je jezik kojim pišete „Gastarbeiterdeutsch“, da mu to daje autentičnost. Određuje li onda i teme kojima se bavite u knjigama? Jesu li Vaše knjige autobiografske?
– Ja sam pisala i pišem o onom što vidim, znam, osjećam, koliko je to autobiografsko je teško odgovorit i jer postoji razlika između sirovog materijala i oblikovanja, to uvijek kažem studentima pisanja – ne vrijedi ti rana na glavi ona je tek ishodište, šta to vrijedi je naći alat jezika kojima će čitalac osjećati njenu bol. Moje pisanje i moj jezik je već i njemačkim školskim knjigama kao Exil literatur a njega krasi etiketa neponovljivog u smislu da sam ja uspjela onaj čujni glas ljudi koji nisu ovdje rođeni oblikovati kao njihov, glas koji nema prostora u knjigama je eto pohranjen u njima.
Jesu li Vaše knjige prevedene na hrvatski jezik?
– Ja nisam prevedena u Hrvatskoj, prevela sam sama jednu knjigu pjesama za svog pokojnog ujaka i platila sam sama Mati Ivandiću projevod pjesama njih oko dvadesetak. Moje knjige ili djelovi su prevedeni na ruski, ukrajinski, španjolski, portuglaski, francuski , talijanski, engleski (boravila sam u USA dvije godine na falkultetima u Iowa i Kuntacky) a trenutno se priprema izdanje u Crnoj Gori.
Ima li ga i koliki je Vaš doticaj s hrvatskom književnom scenom?
– Ja nemam kontakta s hrvatskom književnom ni bilo kojom drugom scenom kao ni s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Dobila sam nagradu Matice iseljenika za prozu na hrvatskom i bila u Zagrebu 2010. Imala sam tijekom rata, skupljanjem humanitarne pomoći i kasnije kao urednica croatia.ch ali je to prenaporno psihički i fizički. Plus nedostatak vremena, ja sam tek s četrdeset dvije godine upisala studij u Luzernu, prezauzetost učestvovanjem u mnogo saveznih švicarskih istitucija npr. Udruženje pisaca, Ministrastvo kulture, Pro Helvetia gdje sam bila i u nadzornom odboru deset godina kao predsjednica Koordinacijske grupe za suradnju sa svijetom, Savezna migracijska komisija, i… i…
Što je najviše dalo i daje vjetar u leđa spisateljici u Vama? Što je bio najveći motiv, podstrek?
– Pogledajte knjigu Andija Jelčića Trideset portreta i poneka uvreda (Svatko zna Dragicu u Švicarskoj).
Kako je vaša obitelj reagirala i reagira na vaš rad? (roditelji, najbliži?)
– Moja obitelj reagira normalno, ja oduvijek pišem i valjda nakon trinaest nagrada koje su i novčane (jer sam ove godine zaradila 60 tisuća franaka) to ih uvjerava da valjda imam nešto i reći iako ne znaju što jer nisu mogli čitati – to govorim o obitelji u Hrvatskoj. Moja djeca i unuka kao i suprug su moj motor oduvijek i douvijek.
…
Hrvatski glas Berlin zahvaljuje na odgovorima i čestita Dragici Rajčić Holzner na značajnoj književnoj nagradi. Želimo puno uspjeha i zadovoljsta i u daljem radu!