Velečasni Odilon Singbo: “Uvijek treba tragati za Isusovom vjerom: jednostavnom, angažiranom, solidarnom i sućutnom… U Hrvatskoj i među braćom i sestrama Hrvatima se osjećam iskreno prihvaćenim pa nema onda razloga ne zavoljeti ne samo hrvatski jezik, nego i narod… Žena u Crkvi nikako nije i ne smije biti drugotna. Uostalom, cijela povijest spasenja stoji preko uloge žene… Isusov život je zoran primjer hodočasničke dimenzije našeg života općenito. To znači da živeći u tuđini nitko od nas nije od Boga otuđen… “
prilog: HGB/ SB
Berlin-Zagreb/ Nakon što je nedavno izazvao dosta pozornosti vjernika u Berlinu vodeći trodnevnu korizmenu duhovnu obnovu, velečasni Odilon-Gbenoukpo Singbo, beninski rimokatolički svećenik i misionar u Hrvatskoj, autor meditativne literature, prvi sveučilišni kapelan Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, podijelio je s nama svoja razmišljanja o nekim važnim temama odgovarajući na pitanja Sonje Breljak, urednice Hrvatskoga glasa Berlin.
Hrvatski glas Berlin (HGB): Čast mi je i zadovoljstvo bilo poslušati Vaša razmišljanja tijekom duhovne obnove. Jasno, rečenice o važnosti izgovorenih (a i napisanih) riječi, posebno su me se dotakle jer riječi su moj svakodnevni alat, moje produžene ruke, ali i jer i sama nekako na taj način, odgovorno shvaćam novinarstvo, taj moj poziv kojim se, riječima, rečenicama, člancima, reportažama i esejima, gradi a ne razgrađuje, povezuje i uzdiže a ne vrijeđa ljudskost i dobrota. U težnji biti i dalje na tom putu, rado ću prenijeti Vaša razmišljanja o nekim pitanjima koja zanimaju i mene a vjerujem i druge koji budu čitali.
Najprije, kako ste se osjećali u Berlinu? Jeste li prije imali doticaja s hrvatskim misijama poput ove berlinske? Što ste željeli prenijeti ljudima, koje poruke? Jesu li štogod novoga vjernici iz Berlina prenijeli Vama?
vlč. Odilon Singbo: U Berlinu mi je bilo uistinu predivno. Nemam riječi kojima bih to opisao. Prije svega zbog ljubavi i gostoprimstva fra Zvonka i fra Dejana, zatim zbog mnoštva ljudi koje je sudjelovalo u duhovnoj obnovi. Imao sam priliku posjetiti neke hrvatske misije, ali ne na toliko dana. Ukratko sam mislio prenijeti ljudima ljepotu naše vjere, imao sam potrebu ih ohrabriti da i dalje grade svoj život na Isusu Kristu koji nikad ne iznevjeri. Nadam se da sam u tome nešto malo uspio. Ukratko, ja sam se zaista obogatio jednostavnošću i pristupačnošću ljudi s kojima sam se susreo. Bogu hvala na svima!
HGB: Čitala sam ponešto o Vama, osnovne činjenice iz Vašeg životopisa, pa znam da Vam u Beninu djetinjstvo nije bilo lako. Možete li opisati mjesto u kojemu ste rođeni i živjeli u ranom djetinjstvu? Imate li braće i sestara i gdje su i čime se oni bave? Čega se najradije sjećate iz ranog djetinjstva? A čega se nerado sjećate?
vlč. Odilon Singbo: Djetinstvo sam proveo u svojem selu u Hondji u državi Benin. To je zaista skromno mjesto puno zelenila, jer nas Bog obdaruje kišom tako da je priroda prekrasna. Imam pet sestara i jednog brata koji se nalaze u Beninu. Nisu više u selu jer imaju svoje obitelji, ali ne žive tako daleko. Svatko ima neki svoj posao ili neki zanat koji mu pomaže ostvariti životne potrebe. Ono čega se svakako rado sjećam je to obiteljsko zajedništvo koje smo imali i koje vidim da danas nedostaje u mnogim obiteljima. Blizina i zajedništvo s braćom je nešto neprocijenjivo koje oblikuje naš život, osobito ako se to živi u molitvenom zajedništvu. Osobno nemam ništa čega se ne bi rado sjećao, jer sam imao blagoslovljeno djetinstvo. Premda u neimaštini, bilo je sve u ljubavi i zajedništvu.
HGB: Kada ste i preko koga osjetili zanimanje za vjeru, duhovnu potrebu, Božji poziv?
vlč. Odilon Singbo: Božji poziv svakom čovjeku bilo da se radi o svećeničkom, redovničkom ili bračnom pozivu uvijek je pun iznenađenja i ponekad nejasnoće na početku. Taj poziv sam osjetio kada sam još imao 11 godina, i jasno je da u tim godinama ne možemo govoriti o nekoj apsolutnoj sigurnosti glede nekih naših želja ili osjećaja. No pomoću mojeg tadašnjeg župnika koji me je svojim životom „zarazio“ da budem poput njega, jednostavno su se stvari kristalizirali. Moj angažman u župi u mojem selu Hondji kao ministrant, član zbora ili kao čitač, pomogao mi je utvrditi tu svoju želju koja me do danas nije napustila. Naravno da su bili trenuci dileme, ali od 2000. godine od kada sam ušao u bogosloviju sve do dolaska u Hrvatsku 2004. do danas Božja milost me nije napustila i mogu reći da iz dana u dan imam iskustvo ljepote svećeničkog poziva i života.
HGB: Što vas je podstaklo, što je bilo uporište Vašeg duhovnog puta? Kako je na Vaš izbor reagirala Vaša obitelj?
vlč. Odilon Singbo: Kako kaže psalmist „Ako Gospodin kuću ne gradi uzalud se muče graditelji“. Prema tome sam je Bog uporište, jer je on izvorište mojeg duhovnog puta. Bez njega ne možemo ni govoriti o pozivu. A redovito uranjanje u njega preko molitve drži me čvrstim na duhovnom putu. Što se tiče roditelja jasno da su imali svoje očekivanje, tako da su se nadali mnogočemu, ali ne i tome da postanem svećenik. Tako da je početna reakcija bila negativna. No, danas su ponosni što imaju sina svećenika.
HGB: Jesu li izražavanje vjerskih osjećanja, obredi i molitve drugačiji u Africi nego li u Europi? Je li vjera tamo življa u izrazu?
vlč. Odilon Singbo: Svaka kultura ima neke svoje specifičnosti, tako i afrička kultura. Mnogima je poznato da način na koji Afrikanci doživljavaju Boga dosta intenzivniji jer obuhvaća cijelo njihovo biće. Vjera nije samo stvar racionalnog pristupa, nego duboko zahvaća srce. Stoga je način izražavanja vjere u mojoj zemlji dosta življi i usuđujem se reći cjelovitiji nego zapadni način koji pokazuje ipak određenu „hladnoću“ ili previše ozbiljnosti. Na licima ljudi u mojoj kulturi se vidi radost življenja radosne vijesti tj. evanđelja.
HGB: Kako je tekao vaš put od Afrike do Europe? Je li to bila Vaša želja? Je li Hrvatska jedina europska država u kojoj ste živjeli i dalje se obrazovali?
vlč. Odilon Singbo: Moj dolazak u Hrvatsku je povezan s hrvatskim misionirama Franjom Jačmenicom i Tonijem Štefanom koji su se vratili i djeluju sada u Hrvatskoj. Rekao bih da nisam izabrao Hrvatsku nego me Hrvatska izabrala, a sada je doslovce postala moj dom. Hrvatska je dakle jedina europska zemlja u kojoj živim i u kojoj sam stekao sve stupnjeve obrazovanja. I Bogu sam zahvalan na tom iskustvu.
HGB: Od kad ste u Hrvatskoj i kako ste tako dobro ovladali hrvatskim jezikom?
vlč. Odilon Singbo: U Hrvatsku sam došao 2004. Moram priznati da nije bilo lako učiti jezik koji je potpuno drugačiji od svega što čime sam se do tada susreo. No, lakše je učiti jezik u sredini u kojoj se osjećamo ljubljenim, prihvaćenim. U tome je izvor mojeg uspjeha. U Hrvatskoj i među braćom i sestrama Hrvatima se osjećam iskreno prihvaćenim pa nema onda razloga ne zavoljeti ne samo hrvatski jezik, nego i narod.
HGB: Dosta je hrvatskih svećenika u raznim misijama širom svijeta ali rjeđe u Hrvatsku dolaze svećenici iz drugih država, posebno tako dalekih. Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Ostajete?
vlč. Odilon Singbo: Nalazimo u Katoličkoj Crkvi koja je po svojoj naravi misionarska. Time što su do sada misionari odlazili u druge zemlje ne znači da tako treba ostati. Kada se mjesna crkva razvije i daje duhovna zvanja logično je da svećenici, redovnici i redovnice iz tih mjesta odlaze u druge zemlje, ali ne nužno u smislu misijskih zemalja, nego u duhu međusobnog obogaćivanja. Crkva kao univezalno Kristovo djelo se na taj način obogaćuje. Trenutno stanje u mojoj biskupiji Porto-Novo daje mi zaključiti da ona ne treba misionare izvana. Ima dovoljno domaćih svećenih i redovnika i redovnica. Ali su ipak i dalje tamo misionari. I to vrijedi za moju prisutnost u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Nisam tamo jer trebaju misionara. Želim reći da se trebamo otvarati novom poimanju misionarenja: međusobno obogaćivanje i susret raznih kultura u krilu iste Crkve.
HGB: Kako kao svećenik gledate na društveno-političku situaciju u Hrvatskoj? Što držite pozitivnim kretanjem a što negativnim?
vlč. Odilon Singbo: Kao u svakoj državi politička situacija u Hrvatskoj je vrlo dinamična. No, držim da imamo više razloga za zadovoljstvo nego za stalno isticanje onog što ne valja. Bog je dao Hrvatskoj silne resurse kojima treba samo odgovorno i pošteno upravljati. Ono što je možda loše je obezvrjeđivanje važnosti nekih povijesnih osoba sa strane nekih političara koji se postavljaju kao da je Hrvatska s njima započela postojati i da će propasti bez njih. Nedostaje taj duh zajedništva i poštivanja onog što je specifičnost Hrvatske. No, vjerujem da će mlađe generacije popraviti sliku.
HGB: Kao čovjek koji dolazi iz druge države, kako gledate na porast netrpeljivosti, čak i rasizma u Hrvatskoj prema stranim radnicima iz Tajlanda i Filipina? S tugom gledamo na te pojave upravo mi koje je druga država prigrlila i u nevolji pružila utočište. Treba li crkva u Hrvatskoj jače izraziti svoje stajalište o tome?
vlč. Odilon Singbo: Mislim da Hrvatska prolazi kroz jednu naglu promjenu glede pitanja migracije. Do sada su dolazili pojedinci, obrazovani ljudi koji su ovdje u interesu zemlje. Migrantska kriza je stavila Hrvatsku pred neviđenu situaciju, a naviknuti smo na homogenost zemlje. Moje je mišljenje da je to normalna reakcija na novo i nepoznato. No, ono na što Hrvati trebaju paziti je kako primiti drugoga a ne izgubiti sebe. Mislim da je to ključno. Vjerujem da je svatko dobrodošao, ali mora poštivati mjesne običaje i kulturu, svojim radom doprinijeti razvoju zemlje koja ga prima.
HGB: Dosta negativnog je u hrvatskom javnom prostoru izrečeno o Sinodalnom putu u Njemačkoj, Kritike su stizale i iz Vatikana. Njemačka crkva preispituje ulogu svećenika i laika, celibat, ulogu žene u Crkvi, odnos prema istospolnim zajednicama. Kakvo je Vaše razmišljanje o otvaranju takvih tema i općenito o Sinodalnom putu crkve u Njemačkoj?
vlč. Odilon Singbo: Ne poznam previše ni kontekst ni mentalitet njemačkih ljudi. No smatram da kada se Crkva želi previše prilagođavati mentalitetu svijeta i nekim trendovima, u velikoj je opasnosti da sebe izgubi. Nije problem prihvatiti ljude koji su drugačiji po nekim moralnim pitanjima. No ničija subjektivna slabost ne smije biti razlog za nijekanje objektivne antropološke istine. Dobro da se o tim temama raspravlja, i dobro je da se promišlja o putovima uključivosti. Samo treba paziti da ne upadnemo u banalizaciju onog svetoga, i da ne prevladava diktatura manjine i relativizma. Ako Crkva nema jasnoću u moralnim pitanjima onda ne može ni biti oslonac za čovjeka. Milosrđe prema čovjeku koji se bori s određenim moralnim izazovima ne isključuje pravednost i istinu o čovjeku.
HGB: Papine rečenice o blagoslovu istospolnih parova, izazvale su različite reakcije. Poslušala sam što je o tome rekao monsinjoj Kutleša ali i biskup Uzinić. Kako Vi tumačite riječi Papa Franje i što mislite općenito o tome. Grijeh? može li se i grešnik pomilovati po glavi, blagosloviti, poput djeteta koje griješi ali ga unatoč tome majka grli? Bolest? Možemo li bolesna odbaciti? I uopće, je li kršaćanski bilo koga odbaciti (griješne, bolesne, razvedene)?
vlč. Odilon Singbo: Mislim da je to deklaracija koja je s razlogom izazvala podjele. No, Crkva nikada nije uskratila blagoslov čovjeku. Dokle god bude čovjek kao pojedinac ili kao obitelj po drevnom crkvenom nauku tražio blagoslov ne vidim zašto bi bio odbijen. Međutim kod homoseksualnih parova situacija je drugačija. Ovdje se ne radi o odbacivanju nekoga. A pokušaj stavljanja griješnih, bolesnih i razvedenih u istu „košaru“ s homoseksualnim parovima je po mom sudu nepošteno prema njima. Radi se o potpuno različitim skupinama ljudi. Isus je uvijek prigrlio bolesne, grešne i pozivao na obraćenje. I mislim da je to ključno. Svaki blagoslov mora voditi k obraćenju, a ne na držanje u grijehu. Inače bi bilo blagoslivljanje grijeha, a ne grešnika.
HGB: Može li bogata Crkva (kakva je u Europi) razumjeti siromaha? Kakvu Crkvu i vjeru Vi želite, koji je Vaš idealan odnos katoličke crkve i vjernika?
vlč. Odilon Singbo: Bogata je crkva ona koja razumije da ne možemo govoriti o bogatstvu bez onog pojma koji stoju u korijenu riječi bogatstva, a to riječ „Bog“. Ako mislimo na materijalno bogatstvo onda definitivno ono nije i ne može biti prvotno bogatstvo. Pravo je bogatstvo ono duhovno. Ako ga imamo onda ćemo znati ispravno upravljati materijalnim dobrima. U tom duhu, treba uvijek tragati za Isusovom vjerom: jednostavnom, angažiranom, solidarnom i sućutnom.
HGB: S vremena na vrijeme u okrilju crkve otkriju se pojedini slučajevi spolnog zlostavljanja djece ili čak i dugogodišnjeg zataškavanje takvih slučajeva. Zanima me Vaše mišljenje, na koji način se Crkva treba postaviti u ovim slučajevima?
vlč. Odilon Singbo: Pitanje zlostavljanja s jedne strane i zataškavanja s druge strane je velika rana Crkvi jer su se očito neki vukovi bili zaodjeveni u janje. No velika je milost što Crkva u svojoj mudrosti krenula u borbu protiv te rane. Crkva ne smije nikako posustati u borbi protiv toga. Oostalom ona je jedna od rijetkih vjerskih i društvenih zajednica koja to čini. To ne znači da taj fenenom ne postoji u drugim zajednicama. No Crkva se ne bori za istinu i dostojanstvo svakog čovjeka najprije u usporedbi s drugima, već je to njezino temeljno poslanje.
HGB: Ponekad se u crkvi kaže kako je žena drugotna. A Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, stvorio muškarca i stvorio ženu, dakle oboje različitog a komplementarnog spola. Gdje je onda ženino mjesto? U Crkvi slavimo Majčin dan ali ne obilježavamo i Međunarodni dan žena. (Jedan svećenik reče: Ne zanima me taj dan!). Ženama se u brojnim državama oduzimaju osnovna ljudska prava, raste nasilje u obiteljima u Europi, razna zlostavljanja u Africi, žene se zabranjuju kao osobe u arapskim državama. A molitelji u Zagrebu i drugdje mole za ženino ćudoređe, za muški autoritet u obitelji ali ne i za zaštitu žene od nasilja, za dostojanstven položaj žene i majke ali i radnice, učiteljice, znanstvenice. Kako gledate na ovu temu, na ulogu i mjesto žene u društvu, u crkvi?
vlč. Odilon Singbo: Žao mi je što se o ženama često govori samo pod tim negativnim vidom. Žao mi je što se ne ističu one žene koje su na vodećim mjestima u društvu kao i u Crkvi. Žao mi je što se zaštiti žena govori samo kada se slavi dan borbe protiv nasilja nad ženama, a ostale dane kao da ta tema ne postoji. Žao mi je što nije katolička vjera dovoljno cijenjena kao ona koja stvarno ističe važnost žena. Istina je da postoji ostatak jednog patrijarhalnog mentaliteta u mnogim zajednicama i u mnogima glavama. Žena u Crkvi nikako nije i ne smije biti drugotna. Uostalom, cijela povijest spasenja stoji preko uloge žene. Da treba dati više prostora ženama u određenim upravljačkim tijelima u Crkvi to je jasno. Međutim, ponekad imam dojam da su žene prve koje se bore protiv mogućnosti da npr. žene vode važne državne službe. Ovdje trebamo svi – u muškarci i žene – pročistiti našu glavu od mentaliteta podcijenjivanja žena. Kada to uspijemo onda će ova tema biti nebitna jer će svatko zauzeti svoje pravo mjesto u društvu i u Crkvi. Sloganima i izjavama nećemo ništa riješiti. Rješenje dolazi iz promjene mentaliteta.
HGB: Kako gledate na svjetsku situaciju, porast ratnih sukoba, ubijanja nedužnih ljudi. Čovjek uništava sam sebe. Što može vjera, Crkva učiniti u zaustavljanju zla?
vlč. Odilon Singbo: Prizor na svjetskoj sceni je izraz onog što govor naslov moje zadnje knjige: Poraz ljudskosti. Vjera stoga može učiniti puno, a to je da vratimo čovjeka njemu samome, da cijenimo otajstvo čovječnosti. Svako dizanje ruku na brata uime nekih vremenitih interesa povrataka je na Kajinov mentalitet, a ne na Isusov mentalitet i zapovijed ljubavi. Nadalje, žalosno da čovječanstvo nije ništa naučila od ratnih sukoba iz prošlosti. Logika rata je takva da je uvijek gubitak za čovječanstvo. U ratnim sukobima nema pobjednika jer s jedne i s druge strane pate pojedinci, obitelji, skupine ljudi ili pak cijeli narod. Vjerujem da Crkva puno čini. Ali s obzirom da nije ona politička organizacija često je se ne sluša iako puno pruža.
HGB: I na koncu, zamolila bih Vas za jednu korizmenu, uskrsnu poruku vjernicima, možda i konkretnije onima koji, poput i mene same, ali i Vas, žive iseljenički život, daleko od zemlje podrijetla, često i daleko od bliskih osoba.
vlč. Odilon Singbo: Isusov život je zoran primjer hodočasničke dimenzije našeg života općenito. To znači da živeći u tuđini nitko od nas nije od Boga otuđen. A vazmeni događaj tj. muka, smrt i uskrsnuće našeg Gospodina upravo nam pokazuje Božju blizinu i sućut sa svakim čovjekom. Prema tome, dovoljno je dati se zahvatiti tim događajem u svakodnevici našeg života, i radost Uskrsloga će uvijek biti s nama.
HGB: U ime Uredništva Hrvatskoga glasa Berlin, u ime čitatelja koji imaju prigodu pročitati ova izvrsna razmišljanja o brojnim aktualnim temama, zahvaljujemo velečasnom Odilonu Singbo na odgovorima, na razumijevanju, otvorenosti i suradnji i želimo mu svako dobro na svim njegovim putovima.
