Igor Divković
U ranu zoru,
sjene
na pariškoj ravnici,
počeše da se
razdanjuju,
postajući ljubičaste,
nježno ljubičaste,
kao ljubav.
Orient express
klizi,
prugom,
pun divnih nada,
od Pariza,
do Carigrada.
Kolodvori.
Peroni.
Čekaonice.
Čekatelji umorni
od čekanja,
putnici
od putovanja,
od pejzaža,
od gnjavaža,
od ravnodušnosti
obzora.
Slatka Amelie,
sa Seine,
iz vlaka,
na Bosporu
ćeš sić’.
Da te zagrli,
da te podigne,
Sevdah paše,
će ti prić’.
Prihvati ruku
da te povede
kroz, mrku,
orijentalnu noć.
Ako ti bude
hladno
u topli čardak
ćete poć’.
Ako se ćutiš
Šeherzadom,
tisuću i jedna,
noć je
nad gradom.