autorica: Ivanka Jularić Ćulap
Bio je rujan 1992, kada smo u pratnji općinskih službenika stigli pred dugačku tamnosmeđu baraku, smještenu tik do pruge.
Na toj strani uz prugu, bila su ulazna vrata i pet jednokrilnih prozora, zastrtih zavjesama razlčitih dezena, koje su se blago pomicale, ili zbog daška vjetra, ili skrivenih ruku radoznalih stanara.
S druge strane barake, nalazio se betoniran prostor, odvojen sa dva betonska zida, koji je trebao služiti kao dvorište. Bio je ispunjen sušilima za veš, razastrt bez ikakvog reda. Uz zidove su se naslanjali dijelovi bicikala u svim mogućim bojama, od kojih je neki samozvani umjetnik, vjerojatno namjeravao sastaviti jedan funkcionalan. S te strane barake bilo je duplo više prozora, vidljivo prljavih. Blato na njihovom donjem dijelu, govorilo je da je nekome bilo predaleko ići do ulaznih vrata.
Ispred nas je u zgradu ušla gospođa iz općine, a nas troje za njom. Ušli smo u mračan hodnik, zasićen smradom bijelog luka i nečeg zagorjelog. Lijevo i desno su se protezala vrata do vrata i mi se zaustavismo kraj pretposlijednjih s desne strane. Gospođa je mom mužu Ivanu objašnjavala nešto na njemačkom jeziku, pa iako sam znala samo par riječi, za ono što je nastojala reći i nije trebao nikakav prijevod. Bilo je očito, to od sada biti naš dom.
Gestakulirajući rukom, pozva mladog službenika i on uđe u sobu unoseći najneophodnije stvari, potrebne jednom domaćinstvu, kao dar općine. Ona se tad rukova s nama, s onim pretjerano ljubaznim: Aufwiedersehen! i ode, a mi ostadosmo kao na čardaku ni na nebu ni na zemlji. Ivan pogleda u mene, pogledom osuđenika, osuđenog na tešku robiju.
Na desnoj strani sobice bio je smješten metalni krevet ma kat s udubljenom žičanom mrežom. Lijevo, još jedan metalni krevet na kat. Na sred sobe stol i četiri stolice i u uglu kraj vrata dva ormara. Sve metalno, prljavo i hladno. Zidovi su bili tamno-sivo-smeđe-žute boje, ili kratko rečeno: užasno prljavi. Bilo je očito da soba nije krečena od same izgradnje barake.
Ivan je još uvijek držao u ruci putnu torbu u koju je stalo sve ono što smo mogli ponijeti, od svoje imovine stečene u sedam godina braka, ne usuđujući se bilo gdje je spustiti zbog mogućih bakterija. Pogledala sam ga i slegnula ramenima govoreći:
– Što je-tu je! Bitno je da smo živi i zajedno. Što prije ćemo okrečiti i dovesti u red.
– Mama, je li to sad naša kuća? Upitala me kćerkica.
– Je zlato!To je sad naša kuća!
– Kako je ruuužna! A ima li tu djece? Nastavila je pitati ono što ju je kao četverogodišnjakinju ipak najviše zanimalo.
Odgovor nisam znala, a nije ni bilo potrebno da išta odgovorim jer se iz sobe nasuprot našoj pojavila tamnoputa, mlada, niska žena, držeći za ruku djevojčicu staru od 6-8 godina, i ušla u našu sobu.Vjerojatno je osluškivala naš razgovor i napokon otkrila misteriju s kojih prostora dolazimo, te nam se s dijalektom Južne Srbije obratila:
–Otkud ste vi? Kosovo? Cigani? Šiptari?
–Hrvati. Rekoh
-Hrvaaati?! Baš lepo! Ja mnogo volem Hrvati. Ovde sve Cigani i Šiptari. I ja sam Ciganka! Reče to glasom kojim se objavljuje neka velika novost, a doista… nije bilo potrebno da išta kaže, jer kosa obojena u narančasto-crveno-žuto (ne kao modni hit, već neuspio pokušaj da od crnke postane plavuša), nije mogla prikriti crte lica karakteristične Romima.
-Ja sam Farija. Predstavi se ona – A ovo je moja ćerka Kuitese.
–Tvoja kćerka?! Upitah sumnjičavo.
-Pa koliko ti je godina?
-Osamnajst, sad ću devetnajst.
-A maloj?
-Sedam. Sad će u prvi razred.
Oduzimala sam u sebi sedam od devetnaest, pa još vrijeme trudnoće i sumnjičavo zavrtjeh glavom.
-Imam ja još jednu ćerku. Uvjeravala me ona.
-Nju sam poklonila bratu. On ne može da ima decu. Žao mi ga bre.
Samo sam je šuteći pogledala ispod oka.
Djevojčica koju je dovela izgledala je kao nekakav lik iz horor filma. Desno oko joj je bilo pola u očnoj šupljini, pola izvan nje, kao da će svakog trena ispasti. Rijetka kosa nije mogla prikriti klempave uši, a iznad usta, u kojima su nedostajali gornji zubi, visio je dug žut balac. Uočavajući naše poglede koji sigurno nisu izražavali divljenje, Farija se izdera na malu:
-Ćorka, obriši nos! Ona glasno šmrcnu, pokušavajući uvući balac i postigavši tek polovičan uspjeh, ostatak razmaza rukavom veste.
–Komšinice, ako ‘oš, mo’š sa mnom u kujnu. U jednu kujnu kuvamo ja, Ajša i Kristina, a u drugu Šiptari. Ja ću sve da ti pokažem! Imamo i kupatilo i dve veš mašine, ali odma da ti kažem: niš nisu dobre! Kad stavim da perem veš, bude gori nego pre.
– Dobro! Dobro! Poslije ćemo... Pođoh je ušutkivati. Bili smo toliko umorni i gladni i ja rekoh mužu da nam ode kupiti nešto za jelo.
-Kupi kruh, neki namaz i koji paradajz, pa ćemo poslije ostalo…
-Paradajz?? Komšinice jesi rekla “paradajz”?
-Da, rekla sam …
-Komšija! Nemo da kupiš paradajz! Tamo u polje (pokaza rukom nekamo neodređeno), Nemci imaju puno paradajz! Mi svi krademo! Ima i ti da kradeš!
U svom turobnom raspoloženju, Ivan se čak uspje i nasmijati i reče joj:
– Hvala ti Farija. Svašta sam u životu probao, ali nikad nisam krao i neću.
Gledala je za njim otvorenih usta, ne vjerujući da je to čula, te tiho promrmlja:
-Kako bre nećeš da kradeš?!
Kasnije mi je donijela neku zavjesu i rekla da Ivan dođe po jedan mali televizor, “da dete može da gleda crtane”.
-Ja imam tri. Jedan ću da prodam. Jusuf mi ga doneo sa špermila. K’o nov je, samo mu ono odozada fali.
Ivan je ubrzo donio namirnice, ali dok sam ja čistila sobu, kćerkica se s Kuitesom igrala u njenoj sobi i čim su ga ugledale, utrčale su u našu sobu. Ivan je prevrtao očima, pokazujući da on ne može jesti dok je ona tu. Blagim glasom sam je otpravila, govoreći joj da dođe kad ja počistim.
Kasnije sam izašla u hodnik tražeći kuhinju. Farija se odmah stvorila kraj mene, objašnjavajući mi koja porodica živi iza kojih vrata. Iznad kuhinje je visio komad kartona s imenima i danima u tjednu i ja upitah Fariju, što je to.
– Tu piše kad će ‘ko da čisti hajm.
Ja počeh čitati imena… Nijedno poznato. Nijedno naše… Kristina, možda ona?
– Tko je Kristina? Upitah ju.
– To je jedna Ciganka iz Rumuniju.
-Komšinice! Pa ti čitaš! Ja ne umem. Ajde vidi kad ja čistim.
Preletjeh pogledom imena i rekoh:
– Nigdje ne piše Farija-
– A-a.. Neće da piše Farija. Čitaj gde piše Ljumutrije Xagay. Znaš ja sam ti došla s pasoš od moju sestru. Uvatili me u Italiju i moj oteli.
– A muž?
– E, on ne sme da bude u ovaj hajm. On je prijavljen u hajm kod moju tetku. On je muž od moju tetku ,ali tetka mi je bre mnogo luda žena. Stalno mora da je bije. Ja sam joj onda lepo rekla:
– Ne smeš bre tetka da budeš tako luda! Će neka da ti ga otme. I… šta će čovek s ludu ženu? Mor’o je da ode, a ja sam onda rekla:
– Bolje da ga ja uzmem nego neka druga. Je l’ tako komšinice? Pa rod smo bre!
Svašta sam se u životu naslušala, ali toliko gluposti kao tad, nisam.
– A Kuitesa… je li ona stvarno tvoja?
– Jeste komšinice! Da mi majka umre ako nije.
– Što joj je bilo s okom?
– Pala s bicikl! Nije tela da sluša. Znaš već kakva su deca.
Nas troje smo se polako privikavali da moramo prihvatiti da nam je sad tu dom i da moramo izdržati dok ne završi rat. Najteže je bilo podnositi buku vlakova, koji su prolazili svakih pola sata. Tada bi zatvarali prozor i prekidali svaki razgovor a onda bi iz unutrašnjosti morali slušati svađu Ajše i Huseina, na romskom jeziku i zvuke karakteristične za tučnjavu i razbijanje. Farija i Jusuf su čak bili kulturni u odnosu na ostale. Srdačni, a ipak nenametljivi i uvijek bi nam nešto donosili (vjerojatno ukradeno), ali mi im nismo namjeravali soliti pamet. Svatko neka živi kako zna. Pokušala sam joj pomoći tamo gdje sam znala. Između ostalog; da se štednjak može očistiti vimom, kako se služi s glačalom, da veš mora razdvojiti na bijeli i šareni, da joj ne bi bio “prljav” i da nije u redu da Kuitesu zovu “Ćorka”.
Bila je sretna kao malo dijete kad bi što naučila i ljubila me za svaku sitnicu. Smetalo mi je samo što sam svoju odjeću morala često prati, zbog Kuitese, koja bi me obgrlila oko struka, tarući svoj balac i govoreći da me puuuno voli i da sam ja njena mama. S vremenom sam se navikla na njen izgled i osjećala sam veliko sažaljenje. Moja mala kćerkica u njenom izgledu nije vidjela ništa ružno Igrale su se kao da su oduvijek bile zajedno.
Tu smo ostali tri mjeseca, a onda su nas troje premjestili u drugu azilantsku kuću.
Farija je plakala kad smo odlazili i pitala, smije li nas posjetiti.
– Znam ja komšinice gde je to. To se ide kraj Kuitesinu školu, kraj onaj veliki kanal, pa zadnja kuća levo. Mnogo lepa kuća!
– Je li daleko?-
– Ma neee! Oko tri kilometri.
Nova kuća je doista bila lijepa, nova zgrada. Udonjem dijelu su bili smješteni crnci, a gornji je bio određen za porodice. Tada je gore stanovao samo jedan bračni par iz Irana (inače kulturni i obrazovani ljudi).
Jednom nas je posjetio prijatelj iz zavičaja i rekao da nas je već tražio na staroj adresi, pa ga je neka Marija uputila na ovu.
– Nije Marija, nego Farija-rekoh
– Ma ona je rekla da se zove Marija, da joj je mama bila Hrvatica s Kosova i da su je ubili Srbi. (Toliko o onom: -Da mi majka umre…)
Ivan i ja smo se pogledali ismijući se zavrtjeli glavom. Za nas je Farija bila nerješivi rebus.
U veljači 1993. dok sam šetala ulicom našeg malog mjesta, morala sam prijeći na drugu stranu, jer je policija bila blokirala prolaz. U par skupina, duž kanala, stajali su ljudi u žutim prslucima, tražeći nešto. Nisam bila previše radoznala, jer tu nikog nisam poznavala. Pošla sam kupiti “Goppinger Zeitung”, da pogledam oglase za posao. Dotle sam solidno svladala njemački, da mi nije trebao prevoditelj.Pozornost mi je privukla naslovnica, na kojoj se spominjalo ime našeg bivšeg mjesta.
Pisalo je da se u Sussenu utopila djevojčica. Viđena je kako za vrijeme velikog odmora, kraj kanala vrši nuždu i od tada se nije vratila u učionicu. Pretpostavlja se da se okliznula i utopila. Za njom se još traga. Ime:KUITESE XAGAY.
Prva misao mi je bila, da bih trebala posjetiti Fariju, razmišljajući suosjećajno, da joj je vjerovatno veoma teško.
Pokucala sam na njena vrata, ali iznutra se čuo glasan žamor i ja ih sama otvorih. Na podu je sjedilo nekoliko žena u dimijama s milion i jednim cvjetnim uzorkom. Pile su kavu i pušile.
– Oooo,vidi ko mi je doš’o! Obradova se Farija.
– Sedi komšinice. Sad ću i tebi da spremim kafu.
– Ma pusti Farija kafu! Rekoh, grleći je i očekujući provalu suza, ali ništa od toga ne bi.
– Je si čula komšinice, nema više Kuitese?!
– Čula sam Farija. I…što kažu? Upitah, misleći na policiju.
Moj mi advokat kaže da ću da dobijem pet iljadi marki, a možda i više. U dva skoka mi donese novine, nestrpljivo gurajući u ruke i reče:
–Ajde, čitaj! Je si videla? I moje ime piše, a sutra ću da budem i na televiziju.
Više nisam imala pitanja. Gledala sam u njeno nasmijano lice i pomislila:
JADNO DIJETE…
ČIJE DIJETE?