tekst: Marko Jareb
Prvi dan 2014. godine prošetao sam kroz dio grada gdje sam skoro svaki dan prolazio dok sam odlazio u pučku školu.
Tada sam ugledao spomen ploču sljedećeg sadržaja:
“U OVOJ KUĆI ROĐEN JE 2. OŽUJKA 1912., HRVATSKI KNJIŽEVNIK, VINKO NIKOLIĆ, O PRVOJ OBLJETNICI SMRTI OVU PLOČU PODIŽE, GRAD ŠIBENIK, U ŠIBENIKU 12. SRPNJA 1998.“
Iako sam tim putom išao svakodnevno nisam znao za rodnu kuću Vinka Nikolića. Upoznao sam ga kao i njegovu gospođu Šteficu u svibnju 1995. godine u Zagrebu, na promociji pretiska knjige dr. Jere Jareba, „Pola stoljeća hrvatske politike 1895 – 1945“.
Tada sam mu u razgovoru rekao kako je dosta vitalan, a on mi je odgovorio da što to vrijedi kad je već napunio 83 godine. Kao da je želio reći kako mu se približio skori kraj životu. A on po meni vječno živi. Zašto? Zato što vječno živi njegovo djelo. Evo, upravo u rukama držim Hrvatsku čitanku za 6. razred Osnovne škole, 2. izdanje, autori su Zvonimir Diklić i Joža Skok, nakladnik je Školska knjiga iz Zagreba, izdanje je iz 1998. godine te na strani 144. nalazim njegovu pjesmu „Duga“. Pjesma glasi:
Kroz noć bez svanuća plove naše lađe./Kockasti barjaci prkosno ih vode/Kroz oluje bijesne. – Da se barem nađe/Neka luka mala do dana slobode!
Pokraj tuđeg mora, na atlanskoj plaži/Vidim Jadran plavi, mjesto vode sive. /Za me svuda cvatu hrvatski pejzaži./Ljudi moje zemlje sa mnom svagdje žive.
Zemlja moja draga u duši mi osta,/Kao živo biće. Nad njom se iz duge/Što se naslućuje vrh srušena mosta,
Svete boje pletu, simbol mojeg puka,/Da najave konac odisejske tuge:/Već se negdje zida Tomislava luka!
Moja malenkost, koristeći se rimovanim riječima iz Nikolićeve pjesme ( umjesto smisla duge na nebu, koristi se smisao duge zimske noći ) napisala je pjesmu „Otoci naši“ sljedećeg sadržaja:
Otoci su naši velike lađe,/u kojima je malo vode,/ali se na njima uvijek nađe,/bar imalo prave slobode.
Otoci su naši savršeni pejzaži,/gdje ljudi sve manje žive,/i po njihovoj je plaži,/sve više šljunka boje sive.
Na otocima našim’ malo tko osta,/kad’ se noći zimske duge,/nadviju nad lukove novog’ mosta.
Na otocima našim’ je sve manje puka,/koji je pun sveopće tuge,/jer je zapuštena njihova luka.
Još mi je Vinko Nikolić rekao, da ako ga se netko bude sjećao, neka ga se sjeća po tome kako je cijeli svoj život patio za izgubljenom domovinom.
Doživio je dolazak u domovinu, u kojoj je odmah počeo izdavati svoju „Hrvatsku reviju“, ali je kroz razgovor isto rekao kako neki u vrhu vlasti u RH negoduju što je tako često na Hrvatskoj televiziji i priječe mu to.
Nakon što se prehladio na sajmu knjiga u Frankfurtu, praktički je na koncu od posljedica zakompliciranja iste i umro.