“PRAVEDNI RAT” ILI “PRAVEDNI NEPRIJATELJ”?

Piše: Tom Sunić
Sposobnost priznati “pravednog neprijatelja” (justus hostis) glavni je preduvjet međunarodnog prava, piše Carl Schmitt. No danas se ratnog protivnika ne smije tolerirati: on je monstrum, on je demon, on je životinja. Budući da ratni protivnici nisu više ljudi, za njih ne vrijede ljudska prava. Njih treba staviti izvan svih ljudskih zakona. Jedno je hvalevrijedna obveza da se ratnog protivnika promatra kao “pravednog neprijatelja”, no sasvim je druga stvar biti opsjednut mislima o svom vlastitom “pravednom ratu” ( bellum justum) – pojam kojeg u načelu koristi svaka strana u ratnom sukobu. Srednjevjekovno učenje o pravednom ratu i “pravednoj stvari” ( justa causa) počivalo je na temeljima kršćanskog nauka. Katolička Crkva odobravala je obrambene ratove, križarske ratove, ratove protiv “nevjernika”,  poput Turaka ili Saracena, a kasnije i misionarske ratove. U načelu kršćanski su ratovi bili  “pravedni ratovi”. Kneževi i narodi i druge vjere, koji se nisu podčinjavali autoritetu Crkve bili su proglašeni “vječitim neprijateljima” tj. hostes perpetui koje se moglo likvidirati po želji. Prije Vestfalskog mira, 1648. to je bila praksa u europskim vjerskim ratovima koji su bili poznati po svom divljaštvu. Nakon slabljenja autoriteta Crkve, sa pravne točke gledišta “pravedni neprijatelj” ulazi u zakonodavstvo suverenih nacionalnih država. Relativno humani i ograničeni ratovi, ratovi koji nisu pogađali civilno stanovništvo, velika su zasluga europskog međunarodnog prava koje se proteže od kraja 17. do početka 20. stoljeća – i to upravo zato jer sve europske države priznaju pojam “pravednog neprijatelja.”

” Za razliku od načela pravedne stvari ” (justa causa),  poredak međudržavnog međunarodnog prava polazi od načela pravednog neprijatelja ( justus hostis), te na taj način on prepoznaje u svakom međudržavnom ratu dviju punopravnih suverena, pravomoćni rat. Kroz te pravne formulacije uspjelo se dvije stote godina racionalizirati i humanizirati, t.j. drugim riječima rečeno, ograničiti rat.”.

“Nasuprot toga, današnja teorija o pravednom ratu, ide prema diskriminiranju protivnika koji vodi nepravedni rat. Rat, na taj način, postaje zločin u kriminalnom smislu riječi. Agresor postaje kriminalac u apsolutnom smislu riječi; on se prikazuje kao čovjek van zakona, kao gusar.”

“….  No kada rat na jednoj strani postaje kaznena ekspedicija u smislu tumačenja krivičnog prava, tada protivnik na drugoj  strani prestaje biti “justus  hostis” (pravedni neprijatelj ). Protiv njega se više ne vodi  rat. On je počinio zločin u kriminalom smislu riječi. Akcija protiv njega u tom je smislu najmanje rat — upravo kao što to ne može biti rat policijska akcija protiv gangstera.

(Der Nomos der Erde – im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, 1950)

Isticanje “pravednog rata” i kriminaliziranje protivnika odlika je modernog  međunarodnog prava. Započinje doba totalnih i diskriminirajućih ratova u kojem svaka strana govori o svom “pravednom ratu” o svojoj  “pravednoj stvari”,  dok kriminalizira drugu protivničku stranu. Praksu kriminaliziranja protivnika uvodi 1919. Versaillski sporazum i njegovi Članci  227. i 231. o “Kaznama” (“Penalties”), pri čemu pobjednici traži da se njemačkog cara Wilhelma II isporuči pobjedničkim sudovima – a ne da mu sude njemački sudovi – što je presedan u međunarodnom pravu. Po prvi put u međunarodno pravo ulazi i klauzula o “ratnom zločinu” – a čija primjena dolazi do svog pravnog vrhunca prilikom suđenja na Sudu u Nürnbergu 1946.

Tek kad se rat pravno zabrani – onda ratovi počinju biti  barbarski. Po Schmittu, budući da je rat i agresivnost u prirodi svakog čovjeka, jedino što se može učiniti jest ograničiti oružani sukob i izbjeći totalni rat. Ali te teorije  nisu u skladu sa visoko ideologiziranim i hipermoralističkim sistemima liberalizma i komunizma, koji ne poznaju više pravednog neprijatelja, nego u svakom neprijatelju vide totalnog “neprijatelja ljudskog roda”” (hostis generis humani). A takvog neprijatelja potrebno je slistiti.

Američki pravnici, između dvaju ratova, rade na klauzuli da se  “svaki rat stavi izvan zakona” (outlawry of the war), a ta pravna postavka dolazi do svog vrhunca u sporazumu američkog ministra vanjskih poslova, Franka  Kellogga, i  Francuza Arstida Brianda, pod imenom  “Kellog -Briand Pakt” , 1928. Na prvi pogled njihova pravna odluka tj. da se rat “pravno zabrani” zvuči i moralno i lijepo, ali u praksi ona daje suprotne rezultate. Odsad svaki protest, svaki bunt u nekoj zemlji ili kod nekog naroda, koji remeti status quo, tumačit će se kao terorizam ili banditizam i neće dobiti potporu međunarodnog prava. Klasično europsko pravo jus gentium europaeum, nije ni pomišljalo da ratovi moraju nestati, no zato je ono uvijek nastojalo ograničiti i ublažiti ratove ograničujući ih na vojske dviju punopravnih država

Hrvatska: pravna slika izvana

Kao suverena država Hrvatska je međunarodno priznata početkom 1992. No Domovinski rat počeo je neslužbeno krajem lipnja 1991. Niti jedna strana nije službeno objavila rat suprotnoj strani. Gledajući sa međunarodnopravne perspektive sukobi u Hrvatskoj, između 1991. i 1995. nisu bili niti rat niti mir.

Novoosnovana Republika Hrvatska 1991. nije nikada proglasila izvanredno stanje, premda su za to postojali pravni i politički uvjeti nakon referenduma u svibnju 1991.

No čak i da je takva politička odluka donijeta, ona ne bi imala međunarodnopravnu težinu u periodu od lipnja 1991. do siječnja 1992., jer Hrvatska nije bila međunarodno priznata država. Sa stajališta međunarodnog prava Hrvatska se nalazila od 1991. do 1992. u pobuni protiv međunarodno priznate države Jugoslavije, zemlje koja je mogla ocijeniti želju Hrvata za samostalnošću kao građanski rat, neposluh, separatizam, ili oblik terorizma, a ne kao obrambeni rat.

Dakako da velesilama i Europskoj Unija nije bilo u interesu da se Jugoslavija raspadne, tim više što su one bile stvarale i davale desetljećima potreban ne samo legalitet nego i legitimitet Jugoslaviji; prvo nakon 1919. u Versaillesu, a krajem 1944. savezničkim priznanjem jugoslavenske vlasti u Beogradu. Jugoslavenski je ustav doduše jamčio svakoj saveznoj republici da se odcijepi. No ustav Jugoslavije, slično bivšem sovjetskom ustavu, bio je mrtvo slovo na papiru.

Hrvatska: pravna slika iznutra

Sudbonosna greška Hrvatske vlade i cjelokupne hrvatske političke klase bila je ta što ona nije ili znala, ili htjela, ili nije mogla, izboriti rezoluciju UN-a, u kojoj bi jasno stajalo da je “Republika Hrvatska žrtva jugoslavenske komunističke agresije i srpske oružane pobune protiv Republike Hrvatske”. U nastalom međunarodnopravnom vakuumu, velikim dijelom izazvanim hrvatskom diplomatskom nemarnošću i neznanjem, Hrvatska je otvorila put ka Haagu i nehotice dovela do postupne kriminalizacije Domovinskog rata.

No, također nigdje u dokumentima UN-a niti EU-a ne stoji pravna klauzula da je rat u Hrvatskoj bio “građanski”. Doduše, takve izraze često rabe strani mediji i stručna literatura, a dobrim dijelom i službeni dokumenti Srbije – ali nigdje nema oznake “građanskog rata” u dokumentima međunarodnih institucija.

Mnogo je ozbiljnije pitanje zašto hrvatska politička klasa nije pokazala jaču državotvornu svijest i jači osjećaj građanske dužnosti i maksimalno se angažirala za punopravno priznanje Hrvatske, kao i službeno dobivanje međunarodne ocjene rata kao agresije JNA-a na Hrvatsku. No to je više sociološko i psihološko pitanje, a manje pravno. Veliki dio hrvatskih vladinih službenika nije imao osjećaj za novu državu, budući da je riječ bila o službenicima koji su bili zatečeni povijesnim događajima.

Veliki dio visoke hrvatske diplomacije ionako se sastojao od službenika iz bivšeg jugoslavenskog sustava, koji su svega nekoliko godina ranije, u komunističkoj Jugoslaviji, radili na pravnom i medijskom suzbijanu svakog poimanja samostalnosti Hrvatske. Kako očekivati od ljudi da vode proaktivnu politiku u korist novonastale države Hrvatske, ako su ti isti ljudi do 1991.g. kriminalizirali svaki mogući oblik hrvatske državne samostalnosti?

Svaka želja za hrvatskom samostalnošću, sve do 1991., stavljala se službeno uz bok “terorističke NDH”.  Hrvatsko pravosuđe ionako su činili ljudi koji su do 1990., na temelju Čl. 133, Jugoslavenskog krivičnog zakona, osuđivali državotvorne Hrvate na zatvorske kazne.

Ostaje i dodatni paradoks da je u vlasti nove Republike Hrvatske bio veliki broj ljudi na visokim pozicijama, pogotovo u policiji i vojnom osiguranju, a koji su imali slične visoke pozicije u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Njihov rad je nakon 1991. bio radikalno suprotan njihovom radu prije 1991.:
suzbijanje hrvatskog nacionalizma i represija protiv svakog oblika hrvatske samostalnost. Retoričko pitanje: “Kako je Savezna Udba rušila Jugoslaviju i stvarala slobodnu Hrvatsku protiv republičke Udbe SR Hrvatske?”, neće biti retoričko pitanje kada i ako svi jugoslavenski dokumenti od 1988. do 1990. iziđu u javnost. No ono što se empirijski može potvrditi je da su vladajuće strukture u Srbiji i Hrvatskoj, 1991. pretežno bile sastavljena od bivših komunističkih funkcionara. Dakle sa međunarodnopravnog gledišta, raspad Jugoslavije mogao bi se također protumačiti kao rat izazvan od bivših jugoslavenskih komunista.

Od tri čimbenika u Domovinskom ratu; srpski pobunjenici, JNA, i hrvatska vojska –  svaka strana je bila uvjerena u svoj “pravedan rat” i svoju “pravednu stvar” -ali niti jedna nije priznavala “pravednog neprijatelja” – što objašnjava neviđeno divljaštvo tog rata. Pojam “pravednog neprijatelja” moguć je samo u međunarodnoj priznatoj državi – koju Hrvati tada još nisu imali. Službena jugoslavenska (Srbija) strana gledala je na svoju ulogu do 1992. kao na zakonsku dužnost nastavka borbe protiv hrvatskog separatizma; srpski pobunjenici u Hrvatskoj kao opravdanu pobunu protiv nove “ustaške vlasti”. A tromost rane hrvatske vlade u inozemstvu samo je opravdavao tromost europskih sila da ne donesu rezoluciju o “agresiji na Hrvatsku”.

Ako se danas već traži prauzrok raspada bivše komunističke Jugoslavije i uzroke agresije na Hrvatsku, 1991., tada treba krivično pravno pozvati na odgovornost pripadnike bivše jugoslavenske komunističke vlasti, njene medije i njene historiografe, koji su punih 45 godine mitologizirali partizanski pokret i antifašizam, a koji nikada nisu ozbiljno željeli riješiti nacionalna pitanje u komunističkoj Jugoslaviji. Konačno, optuženi Ratko Mladić, Božidar Vučurević ili Mile Martić, samo su pravomoćni nasljednici, ali u puno manjem i blažem obliku, svojih velikih jugoslavenskih, partizanskih i komunističkih učitelja i likvidatora iz 1944. i 1945. u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji.

Nakon 1945. NDH je postala predmetom totalnog kriminaliziranja u stranoj i domaćoj historiografiji (i u međunarodnom pravu), dok je svaka želja Hrvata za samostalnom državom bila opisivana kao “teroristički i fašistički revizionizam.” Nije isključeno da će ljudi i događaji koji su stvarali Hrvatsku od 1991. do 1995. doživjeti sličnu povijesnu sudbinu.

Ovaj članak je djelomično autorov sažetak s istoimenog predavanja 13. travnja, 2011., u Kulturno  informativnom centru, Zagreb, kao i glavna teza njegove knjige, La Croatie; un pays par défaut ?, Paris, 2010. (www.tomsunic.info)