piše: Ognjenka Kalajdžić
Bilo je to godine dvijehiljadedvadesete, u mom rodnom gradu, Mostaru. Jadnog vrelog, julskog dana, odlučih da odem majci na grob.
Često, veoma često preko cijele godine, dok živim u Švedskoj, zamišljam kako ću joj počivalište malo srediti i odnijeti njeno omiljeno cvijeće, jednu crvenu ružu.
Nije voljela mnogo ruža, govorila bi da one u zajednici gube od svoje ljepote i čari.
Pošla sam u jutrom ranim, kako bih izbjegla mostarsku žegu i vrelinu. Zamolila sam taksistu da se zaustavi malo prije groblja, ispred jedne stare cvjećare, koja uvijek ima lijepih ruža.
Kad sam vidjela natpis na vratima da je zatvoreno radi pandemije, skoro da sam osjetila mučninu u stomaku. Šta da radim, da se vratim i dođem jedan drugi dan? Ma ne, shvatiće majka, uvijek je sve shvaćala.
Krenem, otvorim kapiju od groblja i lagano, nogu za nogom milim širokim stepenicama, kojih je bilo zaista mnogo. Kako starim, stalno mi se čini da ih svake godine ima više i više.
Tako, skoro pogrbljena, tužna idem dalje, sunce mi već podupire leđa, i ne dođoh ni do pola stepeništa, zastanem zaprepaštena. Na stepenici leži jedna svježa, crvena ruža. Misli mi odlutaše, ne mogu doći sebi od uzbuđenja. Sjetim se knjige “Inkans oterkomst ” (Povratak Inka), od Elizabeth B. Jenkins.
U knjizi piše da će čovjek dobiti sve što želi, ako je plemenit, ako ne hrli, ako je skroman, ako nikog ne mrzi, ako bezuslovno voli, to jest ako je u sinhronizaciji s univerzalnom ljubavi, svrhom postojanja.
Dok je jutarnja svježina nanosila miris obližnjih borova, a sunce se još nije uspjelo probiti kroz njihovo zelenilo, majka, crvena ruža i ja smo tišinom komunicirale.