tekst: Slavica Sarkotić
Te naše bake, jedinstvene i nezamjenjive u našim životima.
S crnim ili šarenim maramama s kvadratićima ili cvjetićima, s trajnim ondulacijama kakve su se nosile u njihova vremena i čiju su tradiciju sačuvale do danas, pognute, krhke, visoke, uspravne, stasite i u starosti, ali uvijek NAŠE BAKE.
Bake koje dolaze izdaleka u tvrdim cipelama noseći u staračkim rukama stručak poljskog cvijeća ubranog putem.
Ili one koje su uz nas bile stalno pa smo mislili da će tako zauvijek i biti.
Bake koje su za nas imale živaca i onda kad smo mame dotjerali na rub svojom neposlušnošću, bake vječite miriteljice, bake vječite tješiteljice.
Bake kojima ništa ne treba reći jer uvijek sve znaju.
Kad dođeš iz škole potištena jer si dobila ocjenu manju od petice, kad si se prvi put zaljubila a nitko za to ne zna pa ni onaj u kog si smrtno zaljubljena.
Baka ti vidi po nosu.
Baki ne možeš ništa sakriti.
Baka te čita ko knjigu.
Te naše bake kojima zahvaljujemo za prve bajke, za sva ona fina jela koja nitko drugi ne zna tako spremiti i u spremanju kojih su se nehotice natjecale s mamama koje su imale milijun drugih poslova i zadataka, a bake su imale vremena jer je težak rad bio iza njih.
Te naše bake u čija smo krila spuštali suze i na čija smo ramena naslanjali glave kad nam je bilo teško.
Te naše bake nikada preumorne za razgovor, nikada neraspoložene za saslušati, uvijek prisutne, uvijek dostupne.
Te naše bake koje su voljele ne samo nas nego i naše potomke i naše bračne drugove, te naše bake koje su voljele sve.
One pokretne i u starosti i one sa štapovima ili hodalicama u nesigurnim rukama i još nesigurnijim nogama.
Nedavno je netko u jednom filmu rekao da su bake osobe koje imaju najveći utjecaj u razvoju djeteta.
Baš bake.
Svakako su uz roditelje i djedove najvažnije osobe u odrastanju.
I zato uvijek kad na put bez povratka ode neka baka svijet ostane siromašniji za jednu veliku ljubav.
Za jednu bezgraničnu toplinu.
Od tada pa dok živimo bake hodaju uz nas nevidljive ali njihovu prisutnost sveudilj osjećamo u našim danima, u našim riječima, u našim djelima, a napose u milostima koje su izmolile za nas i za koje nam se često čini da ih ne zaslužujemo.
U našem selu jedna je takva baka koju sam poznavala danas ispraćena na posljednji počinak.
Njen stolac za stolom ostaje prazan ali toplina posijana u srcima potomaka ostaje sačuvana.
Hvala vam bake!