tekst i foto: Daniel Pavlić
Sunčeva zraka me pomilovala po glavi i sjeo sam u auto. Završio se radni dan u KAS-u, pa sam na poziv ekipe RTL-a krenuo u Petrinju.
Tražili su me da prokomentiram revitalizaciju moje županije namjerom Vlade RH da će napraviti do Siska autocestu.
Budući da sam svojim dokumentarcem “Poštovana Predsjednice!” još prije par godina ukazao da živim “na rubu EU”, a to je ovaj potres i pokazao, te dokazao, novinari RTL Direkta su željeli o tome pričati baš kod ruševine Petrinjke koju su danas bageri “rasturali”.
Moram priznati da mi je ovo prvi put da sam prošetao po samom centru Petrinje potpuno sam.
Sablasna tišina i očekivanje podrhtavanja tla su sasvim normalna stvar dok hodaš ulicama na kojima su natpisi koji te upozoravaju da hodaš na vlastitu odgovornost. Ljudi nema, a zgrade zjape praznima.
Pokušaj da dođem do zgrade Petrinjke me odveo da kružim jer svaka prečica koju poznajem je zagrađena trakama. Jeza mi prolazi kroz tijelo jer nema ljudi. Nema prolaznika, pa nema ni žive duše na cesti.
Skužim koji civilni auto s policajcima u njemu koji se griju jer je ponovno zahladilo. Mahnem im PRESS karticom jer kužim da je ovo zabranjena zona za pješake. Spuštaju šajbe na autu, ručaju.
–Kako da dođem do Petrinjke, novinar sam?-pokazujem iskaznicu. Oni mi pokazuju da prođem kroz neki haustor i da budem brz jer ni ova zgrada nije sigurna, a nikada ne znaš kada će ponovno podrhtati tlo.
Ubrzo sam pred gradilištem, tj. rušilištem. Iz ostataka robne kuće Petrinjke strše armature, žice kojima teško da bi naškodio potres.
Srećem prijatelje koji također fotografiraju Petrinjku. Pitaju me što radim tu? Spominjem namjeru autoceste koja će revitalizirati županiju…
– Jebala ih autocesta! – ljutito mi kaže frendica. – Vidiš ti gdje mi živimo! Od toliko ruševina koji čekaju obnovu, oni našli rušiti staru Petrinjku koja niti je smetala niti je bila opasnost. Pa pogledaj tu armaturu!
Gledam, šutim, fotografiram. Ne znam što bih joj rekao.
– Neće naš odlazak spriječiti autocesta! – nastavlja mi pričati prijateljica, pokazujući rukom na zaista sablasnu ulicu po kojoj je zabranjeno automobilima, a i pješacima. Hvata me tuga.
Pozdravljam ih i taman dolazi ekipa sa RTL-a. Ostajem s njima u šoku da bilo što izjavim.
Dojmovi koje pohranjujem u fotografijama bez ljudi, jer što je grad bez ljudi?! Tek prostor kojem umjesto žamora i dječjeg smijeha čuješ šum vihora kroz ruševine. I zvuk bagera…
