tekst i foto: Daniel Pavlić
Toliko puta sam se danas sjetio redatelja Dalibora Matanića i naslova njegovog novog filma “Područje bez signala”. Zatim sam se sjetio i Arsena Ostojića s kojim sam prije par godina tražio lokaciju za snimanje filma “Halimin put”. Tada smo prolazili terencem upravo kroz ovaj kraj.
U glavi sam spajao oba filma ovih izvrsnih hrvatskih redatelja i klizio sam kroz usku cestu mješavine postapokaliptičnog asfalta koji se igrao amortizerima moga cactusa. Jeza je bila pod kožom, dok je lagani snijeg poigravao moje živce. Napetost na vrhuncu.
Ulazim u selo Buinu kako bih našao Milana za kojeg su me prijatelji pitali. Nekoliko krava bezbrižno hodaju selom. Čuđenjem me gledaju, a ja im ne ostajem dužan – buljim u njih iskolačenih očiju osluškivajući podrhtavanja tla. Napuštene kuće u nizu, vidljivo oštećene potresom, pa i jedna skroz srušena. Selo je prazno. Na kraju sela zidana kuća, no popucalih zidova. Nema nikakvih naljepnica, ne slutim da su ovdje bili statičari. No, nema žive duše. Čak i imanje na čijoj ogradi piše “Pazi oštar pas” s naljepnicama da je tu videonadzor, na poštanskom sandučiću ime Miloš Nožinić. Nema nikog, nitko nam se ne javlja na moj poziv: “Dobar dan, ima li ikoga?!”
U nelagodi okrećem auto, te odlazim prema Zrinu. Obećao sam podijeliti nekoliko paketa za djecu koje su pripremili dobri ljudi Poreča. Stoga navraćam do Voje Golubovca da ostavim paketiće sa slatkišima i igračkama njegovog djeci. Pitam Voju za put do Švrakarice. Kaže mi Vojo da ga slijedim i vozi me preko Zrinske Drage prema obitelji Ognjenović.
Snijeg je već uvelike pokvasio makadam. Grda cesta se opet poigrava s amortizerima. Blato, žuta kaljuža koja me nekoliko puta zanosi na strmim stazama. Uz put natpis: “Vozi polako prašina!” Ljetni natpis ne drži vodu sredinom siječnja. 😉
I dok se spuštamo do nekih sela za koja nisam ni znao da postoje, Vojo se vraća doma, a mene autom čeka Milan. Slijedim ga do njegove kuće. Oštar zavoj desno i uz blatnjavu uzbrdicu uklizavam u kolotrag do blatnjavog dvorišta kuće. Kuća u kojoj su privremeno nije njegova, nego od susjeda koji im je dao da je koriste dok ne riješi svoju “situaciju”.
A njegova situacija je sljedeća; dvije male kućice u kojoj je živio sa svojom suprugom Martinom i čak troje djece, potres je skroz razdrmao i izvalio temelje. Te dvije tradicionalne banijske “blatnjare” izvitoperene, više nisu za život u njima. Prozor krasi žuta naljepnica. Preko puta dvije štale u kojima stoji Milanovo blago, ovce. Kaže da mora pripaziti jer je u šumi mnogo čagljeva koji vrebaju mlade janjce.
I dok lagano snijeg prekriva ovu lijepu seosku idilu, odlazim popiti kavu u susjedovu kuću u kojoj nas dočekuje supruga Martina s troje djece. Dečkići imaju šest i četiri godine, dok bebica ima tek dva mjeseca.
Priča mi Milan da se nada da će lokalne vlasti naći neki kontejner da prežive ove zimske dane koji sa snijegom kucaju na vrata. U tom momentu u dvorište mu dolaze dečki iz Novske. Voze mu namirnice, žito za životinje, građu za restauraciju ili izgradnju nove kuće, te malu kamp kućicu.
U glavi mi prolazi da gradnja nove kuće će morati pričekati jer podrhtavanja tla još traju, a veličina darovane kućice teško može smjestiti baš peteročlanu obitelj, no šutim jer darovanom konju se ne gleda u zube. Možda sam i previše iskren, stoga ne kažem ni riječ. Svakako gesta je odlična i ljudska, ali teško da će tako mala kućica u ovim zimskim danima kada će minus biti daleko od nule, zadovoljiti stanovanje ove peteročlane obitelji. No cijenim da su dečki iz Novske od srca darivali ono što imaju, to je ta pozitivna i humana Hrvatska satkana od dobrih ljudi.
Pozdravljam se s obitelji i ekipom iz Novske, te sklizim po blatu do makadama. Opet gorak okus u ustima.
Opsujem refleksno državu koja u ovim krajevima nije funkcionirala do ovog potresa.
Zapravo, pitam se hoće li uopće i funkcionirati ili će ostati sve samo na praznim obećanjima.
Vozim se prema Javornju i Dvoru, razmišljajući o pedijatru koji ponekad zna doći u ove krajeve, znajući tu kompleksnu problematiku općenito u Pounju. Krivudam tim selima, a snijeg pada sve više.
S desne strane gorostas spomenik iz Narodno oslobodilačke borbe. Strši prema nebesima, neoštećen od potresa, neoštećen od vremena. Uspoređujem ga sa poslijeratnom izgradnjom sredinom devedesetih. Opet opsujem onako glasno! Ovdje me nitko ne čuje. Stisnem gas prema domu razmišljajući o ovim ljudima iz područja bez signala…
Winter is coming…
Vrijedni mali čovječe, divljenje koje osjećam u svakom pogledu na sliku i riječ koju si napisao velika je poput kuće, visoka je do neba, nadam se da će svaka riječ doći do uha onog koji može pomoći malom čovjeku.
Nadam se da će se pokrenuti nešto više za ljude poput vas, nadam se da vi Daniel budete sa svojom obitelji, nadam se da….
Želim da nastavite pisati divna iskustva i dojmove iz Banije, mali ljudi za velika djela, mali ljudi za velike riječi 💪
Budite glas za male ljude, budite izvjestitelj za Hrvatski glas Berlin 😇