SMRTNI UDARAC POEZIJI

Reagiranje na obavijest o dodjeli Nagrade Zvonimir Golob pjesmi “Zauvijek sam”, autora Antona Kikaša.

piše: Anđelka Korčulanić

Nagrada Zvonimir Golob za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, kako se navodi u natječaju, dodjeljuje se od 2003. godine. Prvotno ju je dodjeljivala Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR), a od 2014. godine Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) na čijem je čelu inicijator nagrade Mladen Pavković.

Svih proteklih godina nagradu su dobivala eminentna imena koja i sama cijenim, ali to me dovelo u sumnju da je pobjednik natječaja određen unaprijed pa sam odustala od slanja pjesme na natječaj. Priznato ime ne znači automatski i najbolju pjesmu na natječaju.

Ove godine pobjednik je Anton Kikaš s pjesmom “Zauvijek sam”.

Mislim da je proglašenjem “najljepšom neobjavljenom ljubavnom pjesmom” uratka na nivou netalentiranog osnovnoškolca, smrtni udarac poeziji i na tu pjesmu uopće ne bih trošila riječi.

S tim činom članovi žirija pljunuli su u lice svim ostalim učesnicima (bilo ih je još 177) i napravili trajnu štetu hrvatskom pjesništvu.

Kod izbora najljepše ljubavne pjesme trebala bi biti nagrađena pjesma, a ne autor iz kojih god mu razloga članovi povjerenstva pripisivali zasluge.

Zastupam mišljenje Svena Adama Ewina, PJESMA, A NE IME i divim mu se na istrajnom čuvanju identiteta u tajnosti. Možda bi članovi žirija za nagradu Zvonimir Golob mogli nešto naučiti od njega?!

Nedavno sam i sama zamoljena biti članom jednom međunarodnog žirija natječaja koji se odvija u ciklusima. Pristojno sam odbila jer sudjelovati u natječaju i biti član žirija ne smatram časnom radnjom. Osim toga, mislim da oni koji odlučuju o nagradama moraju biti stručne osobe s izrazitim osjećajem za poeziju. U takvom slučaju, prihvaćam svaku odluku kao slobodno sudačko uvjerenje makar nikad ne dobila nikakvu nagradu.

Nejaka su mi pleća za svjetsku bol, boli me ono što se dešava u Hrvatskoj.

Riječ je ovdje o poeziji, ali problem je zapravo puno dublji i to je ono što me boli.

Zar sve u Hrvatskoj mora biti namješteno? Dokle ćemo biti podijeljeni na jednake i jednakije?

Dokad će zaslužni za nešto imati povelju zaslužnih za sve čak i kad je to apsurd kao što je i proglašenje pjesme Antuna Kikaša najljepšom neobjavljenom ljubavnom pjesmom na ovogodišnjem natječaju Zvonimir Golob?!

Nešto je trulo u državi Danskoj, napisao je Shakespeare.

U Hrvatskoj je malo toga ostalo zdravo, a s tim se ne mirim šutke.