VREMEPLOV

autorica:  Ivanka Jularić (Ćulap)

Vrata sa dvije rupice, na peći napravljenoj od metalnog bureta, već su se bila zažarila od siline vatre, ali još uvijek nam je bilo hladno po nogama, iako smo svi troje bili obuveni u vunene čarape.

U sobici je bilo polumračno i bilo je vrijeme da se upali lampa, ali mama je odgađala svaki trenutak, jer zimske noći su halapljivo gutale petrolej.

Jedina svjetlost je izlazila kroz one rupice na vratima peći, padajući na vrata s tri čitava staklena okanca i jednim razbijenim, pa se odbijala od njih, stvarajući na zidu sjenu rešetke i nejasne pokretne mrlje.

Ovaj put je bio red na mlađem bratu, da polako njiše vrata, a ja i sestra smo u tom pokretnom odsjaju, tražile nešto samo nama vidljivo. Odjednom se preko naše slike, pojavila tama. Na pragu je stajala Verica.

„Zdravo! Što radite?“

Mi se zasmijuljismo i ja rekoh:

„Gledamo televiziju.“

Zbunjeno se okretala po polumračnoj sobi.

“Gdje vam je televizor?“

„Makni se s praga, pa ćeš vidjeti.“

Napravila je korak naprijed i ponovo se na zidu pojavio crveno žuti odsjaj.

„Pogledaj sad tamo na zid. To je naša televizija.“

„Vi ste stvarno blesavi“, komentirala je.

Mi smo se i dalje smijuljili. Možda i jesmo bili blesavi zamišljajući nešto čega nema, ali kad nemaš ništa, ostaje ti mašta.

„Gle, što sam dobila za rođendan!“ rekla je vadeći iz vrećice crne hlače s trapez nogavicama, crvenu vestu i najlon-čarape.

Prve najlon čarape koje smo imale priliku opipati.

„Znaš, to ti je sad najmodernije. To još nitko nema u školi“, hvalila se.

Progutala sam knedlu, gledajuć u našu pokrpljenu odjeću, skrivajući izraz lica.

„U tim čarapama će ti biti hladno, pa vidiš koliko su tanke“ rekoh.

„Ma ti pojma nemaš! To ti je toplije od vaših vunenih čarapa.“

„Ne vjerujem“ , odmahujući glavom, ne odustajah od svog mišljenja, ali popustih, govoreći:

„Ma, nema veze. Čega ćemo se igrati?“

„Hajmo želja!“ predloži ona.

„Što bi ti da dobiješ na lotu milion dinara?“

Odmah sam imala spreman odgovor, ali prije bih crkla nego joj to rekla. Zamišljala sam da od tog miliona kupujem bratu najljepše hlače, sestri čipkanu haljinu, sebi suknju protkanu zlatnim nitima i čitav kilogram bombona.

„Ne znam…“,  rekoh, praveći se da o tome nikad i nisam razmišljala.

„De prvo ti kaži, što bi ti?“

„Ja bih kupila televizor u boji.“

„A sad ti…“

Taj razgovor smo nas dvije vodile 1971. Njena kuća je bila treća od moje. Oni nisu štedjeli petrolej. Nije im ni trebao. Imali su struju i crno-bijeli televizor. Imali su i telefon i cijelo selo je kod njih dolazilo da obavi neki neophodan razgovor.

Dvije godine kasnije, ponovo smo se igrale „želja“.

„Što ćeš biti kad odrasteš?“ pitala me.

„Ne znam… Ništa. Mama me stalno tjera da napustim školu. Kaže da ću se i tako udati, pa mi škola neće ni trebati. Voljela bih biti poznata književnica. A ti?“

„Ja ću živjeti u dvorcu i više se neću zvati Verica nego Ledi.“

„Pa Ledi ti nije ime!“

„E, baš si glupa! Otkud ti znaš? Da znaš da sam neki dan gledala jedan film i jedna se žena u dvorcu zvala Ledi Vinston. I da znaš… ja sam se toga prva sjetila! Ti ne možeš biti Ledi! Izaberi drugo ime!“ reče dignutoga nosa.

„I neću! Bit ću što i jesam“, rekoh.

„Čuj… Što se sve može vidjeti na televiziji? Kako ti je sad kad gledaš u boji?“

„Svašta se prikazuje. Što sve ne izmisliše! Kažu da će za dvadesetak godina izaći nekakav telefon, na kojem ćeš moći vidjeti onog s kim pričaš. Kažu da ćemo možda morati preseliti na Mars, jer će dvije tisućite biti smak svijeta.“

„Glupost! Što će i kome takav telefon, ako će biti smak svijeta odmah nakon par godina, i ako bude smak svijeta, kako ćemo seliti na Mars? Znaš ja ti ne vjerujem ni u jedno od toga.“

„Baš si dosadna! Ti ni u što ne vjeruješ! Da znaš da se i neću više igrati!“

„De, dobro je! Nek bude po tvom! Baš me briga i za Mars i za smak svijeta. Mi ćemo tad ionako biti stare. Imat ćemo po četrdeset godina, a taj telefon… Možda će to biti đavolji izum. Hajmo se radije igrati škole. Imaš kredu?“

Dvadeset prvo je stoljeće. Smak svijeta se vjerovatno dogodio istovremeno kad se pojavio taj „đavolji izum“. Zemljom hodaju zombiji. Ja sam jedna od rijetkih preživjelih. Prolazim ulicom, kao da sam nevidljiva. Svi pilje u spravice na dlanu, a ako i dignu glave, pogled im je izgubljen. Neki se služe samo sa dva prsta. Srednjim i kažiprstom. Srednji im služi za pozdrav, a kažiprstom stiskaju tipke. Stisnu tipku i sve im je pred očima, i što bi htjeli i što ne bi. “Đavolji izum“ je pustio svoje pipke i do svemira. Sve nudi i sve uzima. Hrani se intimom živućih spodoba. Na ekranu se pojavljuju odrubljene glave, degustiranje mozga još živog majmuna i u krupnom planu žensko spolovilo iz kojeg viri glava djeteta uz tekst:

„Danas je naš Noa ugledao svijet!“

(Nama preživjelima , doista bi trebao neki NOA.)

Dvadeset i prvo je stoljeće…

Računala, tableti, mobiteli… Odašiljačima su zaklonjene zvijezde i sunce. Strše do neba, pokušavajući u Božje računalo ubaciti virus. Vladaju parole:

„Slava gluposti i nemoralu!“, „Iskorijenimo ljudsko!“, „Naš Bog je MIŠ!“.

Ako se baš i mora, koliko toliko s ljudima, pijmo s njima kavu preko ekrana. Treba izbjeći opasnost od zaraze! Stisak ljudske ruke može biti opasan. Bolje ne riskirati! Oni i tako izumiru! „Đavolji izum“ nudi besmrtnost; „Ne umivajte se i ne perite zube, nego odmah iz kreveta sjedajte pred računalo! Stiskajte što više i što brže! Uskoro izlazi i novi model, a kad se umorite od dosade, stiže i novo rješenje. Čip! Vaš spas je u telepatijskoj komunikaciji.“

(Tada će odzvoniti i Bogu! Napokon će se znati što i on misli i dođe Šejtan po svoje.)

Dvadeset i prvo je stoljeće…Verica i ja se više ne viđamo. Izgubile smo se u oluji prošlog života. Nedavno sam je vidjela na televiziji. Nije postala nikakva Ledi i ne živi u dvorcu ali se penje u visine. Postala je veoma važna figura u jednoj poznatoj tvrtki. Možda me i pokušava pronaći putem „đavoljeg izuma“, ali za to nema šanse.

Ja sam ostala JA i još živim u prošlom stoljeću. Sadim vrt, služim se motikom, običnom olovkom, na običnom papiru pišem pjesme i priče, čitam knjige i pokušavam svoja dva unuka poučiti ljudskim vrijednostima. Ali bojim se da će to biti naučna fantastika.

Starijem unuku će uskoro šest godina i vrijeme je da ga se priprema za školu, a još obe noge gura u istu nogavicu gaća. Obuti se može sam bez problema, ako mu se posreći da pogodi koja je lijeva, a koja desna noga. Kad mu otmem tablet – crta. Uvijek crta nešto razarajuće; požar, poplavu, lančani sudar i pri tom drži olovku kao glogov kolac spreman za zarivanje u srce vampira. Dok sjedi na WC šolji, čuje ga pola susjedstva jer se dere kao da ga gule:

„Baaabaaa! Ajde mi obrisaj guzu!“

Da bar na hrvatski zna reći –OBRIŠI. No, za tablet i mobitel je ekspert. Kroz razne igrice je naučio već pola engleskog. Da bar hoće i trećinu hrvatskog.

Mlađem unuku su dvije i pol godine i u mnogočemu pokušava kopirati brata. Razlika je u tome, što se on sam i oblači i obuva kako treba i ne dere se sa WC šolje, ali u tome nema ništa utješno, jer mu je te radnje lakše obavljati u gaće. On se dere zbog tableta. Za to je kriva mama! Što i njemu nije kupila? Što čeka? Pa dvije i pol su mu godine. Ovako, jadan gleda u bratov tablet i dreči:

„Otu miiiija, baba, baba.“

Hajde Bože prevedi! Obradovah se da sam bar razumjela ono BABA, ali bi greška u prevodu. Dočepao se bratovog tableta, dok je po tko zna koji put opet bio na WC šolji i spretno prstićem pritisnuo nekoliko tipki, nakon čega se začu nešto nalik na pjesmu: „…jer ja sam zmiiija, a ti si žaba, žaba, možeš da beeežiš, ali džaba, džaba.“

Oduševljeno je cupkao pjevajući po svom: „Miiija, baba, baba.“

Ludnica za uši! Istovremeno moram slušati te zvukove s tableta, uživo pjevanje i drečenje s WC šolje popraćeno bijesom, što je taj mali kenjac dirao tablet.

E, baba, baba… Izgleda, neće ništa biti od te tvoje pouke! Tvoje je da im mijenjaš upišane gaće i rolne toalet papira i da i ti sebi napokon kupiš mobitel i postaneš zombi.

Naapomena:

Ovo je pisano prije 5 godina.

Baba je kupila mobitel i već je 2 godine zombi.

Đavolji izum ju je uzeo pod svoje, a ima i lijepa vijest:Verica ju je tim putem pronašla.